Tag: društvene mreže

Nisu društvene mreže, a ni politika, za svakog

Zamislite situaciju: na čelu ste države u teškoj gospodarskoj situaciji, nasušno su vam potrebne investicije i krediti izvana, pa odlazite u najveće svjetsko gospodarstvo kako bi predstavili svoje trenutne napore, mogućnosti za investitore i u konačnici, dogovorili po mogućnosti neke konkretne poslove odmah. Zadnje što vam je na pameti je prčkanje po telefonu i tweetanje neukusnih šala na račun onih kod kojih ste došli.

Da, to možda vrijedi za sve, osim argentinske predsjednice Cristine Fernández de Kirchner. Ona očito nije baš svladala osnove diplomacije, kamoli ponašanje na Twitteru, pa je za vrijeme posjeta Kini ismijavala njihove naglaske. Istina, kasnije se dosta uvijeno i ispričala, ako to možemo smatrati isprikom. Ajd, bar se nije pokušala izvlačiti na hakiranje. Sreća pa Kinezi nisu toliko osjetljivi, a i Argentina im je jako važna zbog dolaska na južnoameričko tržište, pa neće obraćati pozornost na ovaj gaf, no to bi svakako trebali argentinski birači, jer joj ovo nije prvi.

Pustimo Fernandez, ima ona i većih problema. Društvene mreže, kao i politika, nisu za svakog, netko se tu snalazi, netko ne.

Da u politici ima onih vičnih mrežama i trendovima, svjedoči američki kongresmen Sean Duffy, koji za potrebe interne komunikacije s obitelji i suradnicima koristi Snapchat, najbrže rastuću aplikaciju za dopisivanje u 2014. Ništa spektakularno naravno, ali održavanje pozitivnih veza i kulture u uredu ni ne treba biti spektakularno, dovoljno da je autentično i svrsishodno.

Snapchat smo mogli vidjeti u akciji i kroz kratki interview s Random Paulom, jednim od mogućih republikanskih kandidata za predsjednika SAD-a na izborima 2016. Kako Paul i njegov tim shvaćaju i koriste društvene mreže, svjedoči između ostalog i lažna Pinterest stranica Hillary Clinton složena uoči Valentinova. Washington Examiner je izdvojio dio sadržaja.

Bit će zanimljivo pratiti kojom će brzinom ostali političari, uključujući naše, prihvatiti te aplikacije i platforme u svom radu i komunikaciji među sobom i biračima.

Blog vs društvene mreže

“Hoćeš li nastaviti nešto pisati ili da ja preuzmem blog?” Nedavno sam dobio packu da između postova prolazi previše vremena. Ok, prihvaćam. S druge strane, neki se i čude kako se danas otvaraju blogovi. Valjda zato jer su danas tu društvene mreže. Ha, jesu, pitanje je samo do kada. Ljudi se sada izražavaju i raspravljaju na njima, kao što su nekoć činili na blogovima i forumima, no mreže imaju neke svoje nedostatke, zbog kojih bi se dijalog malo pomalo mogao vratiti ponovo na blogove i forume. Pogotovo blogove. I zapravo, uopće nisu u koliziji s društvenim mrežama.

Nekakav vrhunac blog scena je imala pred 8-10 godina. Tad sam u bookmarksima imao više desetaka adresa zanimljivih blogova. Uglavnom su u pitanju bili glazbenici, novinari, dizajneri, razni kreativni ljudi. Pritom se uglavnom radilo o ljudima vani; domaću scenu nisam previše pratio, mada je bilo kvalitetnih autora na domaćim blog servisima. Neki pišu i sada, neki su odustali, neki više ne postoje jer se više i ne stignu baviti time. Pišu negdje za novac, barem honorarno.

Sjećam se kad sam prije par godina francuskog DJ-a Brodinskog vodio kroz prostore bivše riječke tvornice papira, zanimalo ga je kako smo uopće došli do njega. Rekoh, pratim te otkako si vodio blog, stavljao svoje mikseve, pisao. On je samo jedan od primjera ljudi koji su vodili blog u pravom smislu riječi, ne samo stavljajući neke trake na besplatni download, već pišuči neka svoja zapažanja o njima, ali i svojevrsni dnevnik nastupa i putovanja. Znalo se tako pročitati i jako zgodnih anegdota. Ono bitnije, kako je naglasak bio na otkrivanju novih talenata, moglo se pratiti neka svježa, nepoznata imena i zvuk o kojem se drugdje nije moglo saznati. Isplatile su im se sve te godine podržavanja drugih, međusobnog uvažavanja, suradnje: danas velik broj tih ljudi nastupa po velikim pozornicama i svjetske su zvijezde. Brodinski je samo jedan od primjera, dalo bi se naći njih još, npr Duke Dumont, Erol Alkan, hrpa njih koji su gurali tzv blog house, labeli koji su kasnije itekako narasli. U to vrijeme nagovarao sam neke ljude da se ulove pisanja, predstavljaju sebe i druge za koje misle da vrijede. Imao sam ideju i za svojevrsnu tematsku mrežu blogova. Tada ništa od toga nije palo na plodno tlo, no tko zna, jedan dan…

Kvalitetnih blogova nađe se i danas. Glazbeni, putopisni, kulinarski, modni… Zadnje vrijeme primjećujem rast broja domaćih blogova koji se bave ekonomijom, ali i širim društvenim temama. Neke su pokrenuli članovi akademske zajednice, neke laici koje određene teme jednostavno zanimaju i drže da imaju što za reći. Postovi s nekih od tih blogova povremeno završavaju na vrlo čitanim portalima i tako dolaze do puno šire publike. Netko će reći da na pojedinim portalima tako nadomještaju stalne kolumniste, ali slična se situacija može vidjeti i na inozemnim medijima, gdje se otvaraju sekcije blogova na kojima onda pišu probrani autori. Taj trend će se sigurno nastaviti u 2015.

Danas je situacija takva, da i zanimljivi Facebook status ima šansu završiti kao tekst na nekom portalu. Problem sa statusima je taj da brzo biva zagubljen u moru drugog sadržaja, a rasprava koja se ispod njega može razviti također brzo “potone” i kasnije je može biti malo teže iščupati. slična je stvar s Twitterom. Društvene mreže koncentriraju se na sadašnjost i to im je zapravo minus. Sve ono vrijedno arhiviranja treba stavljati negdje drugdje. Nešto napisano na blogu ili forumu može se lakoćom naći godinama kasnije, skupa sa svim komentarima, priloženim linkovima itd. Ako se ostvare predviđanja o videu kao sadržaju koji će uskoro dominirati društvenim mrežama, što mislite kamo će otići pisani sadržaj?

Drugo, blogovi su originalno zamišljeni kao dnevnici, gdje čitatelj prati misli autora i razvija s njim razgovor, ukoliko to želi. Društvene mreže opet igraju na trenutak; netko sa svojim prijateljima neće podijeliti nešto ako bi za razumijevanje toga morali kopati po ranije napisanom. Kako popularni meme kaže – ain’t nobody got time for that!

Doduše, blogovi se mijenjaju u skladu s vremenom, pa autori ne izlažu misli kako im dođu, već se trude da svaki post bude zaseban, s jasno razrađenom temom i zaključkom, sve kako bi i nove čitatelje uveli odmah u postojeći “razgovor”, učinili ih ravnopravnim onima koji su tu otprije. Već sama pretpostavka potencijalno šire publike nagna autora u malo više uređivanja teksta, provjeru grešaka, možda koji put i autocenzuru. Sve to iziskuje dodatni napor, ali dugoročno se isplati. Kako to sve više njih shvati, ljudi će se ponovo loviti pisanja i lišavati okova 140, 280, 1000, koliko god bilo znakova. Društvene mreže su ionako prvenstveno komunikacijski kanali. Živio blog!

I političare hakiraju, zar ne?

Jedan se američki političar nedavno našao u problemima nakon što je otkriveno kako na Twitteru prati glumicu iz filmova za odrasle. Pa što, reći ćete, on je odrastao čovjek, te kao i svi drugi, može pratiti koga god želi i komunicirati s kim god želi. Nije li to smisao društvenih mreža? Svojim postupkom nikog nije povrijedio. Uostalom, žena u pitanju bavi se posve legalnim poslom.

Kako je u pitanju Belle Knox, mogao je kao razlog navesti i nedavni medijski šušur, koji se oko navedene mlade dame uskovitlao kada je prokazana kao studentica sveučilišta Duke, koja radom u adult industriji plaća svoje račune. U krajnjoj liniji, do praćenja je moglo doći greškom nekog od asistenata u uredu, koji često vode društvene mreže političara, ili posve slučajno, skrolanjem lajne na kojoj se našao neki njen tweet. Manji telefon, brzina… Nategnuto, ali moguće.

Ali ne, Steve Bellone se uhvatio za najkraću slamku: hakirali su me i sve sam prijavio policiji!

Možda je čovjeka uhvatio strah, ipak je on obiteljski čovjek, a u SAD-u se kao minus na izborima iskorištava i posjet striptiz klubu prije 15 godina. Možda je stvarno računao kako će mu proći izgovor kojim se nešto prije njega neuspješno pokušao izvući Anthony Weiner. Nije upalilo.

Tek par dana nakon Bellonea, gradonačelnica Rochestera Lovely Warren ustvrdila je kako su joj Facebook i Twitter hakirani i kako ona nije poslala izvjesne poruke. Irski političar Michael McGrath jako se naljutio kad su ga prijatelji zvali i pitali zašto na Facebooku “lajka” MILF-ove. Brže-bolje je ugasio stranicu, s namjerom da kasnije istraži kako je do svega došlo, ali da, sigurno su u pitanju hakeri. Na kompromitaciju profila požalio se i kolega mu Alex White kada je ljudima za oko zapeo jedan NSFW tweet među favoritima.

Ovih dana i u Hrvatskoj imamo slučaj u kojem jedna gospođa tvrdi kako iza Facebook statusa punog mržnje stoji haker te kako je sve prijavljeno policiji. Otegotna okolnost u potkrepljivanju tih tvrdnji, osim činjenice da se javila tek nakon nekoliko dana i brojnih negativnih reakcija, raniji su slični statusi. Dok se predstavnici stranke ograđuju od takvih istupa i najavljuju stegovni postupak, tviteraši su dobar dio dana proveli u ismijavanju “hakerskog izgovora”.

Političari nisu jedini koji se pokušavaju izvući pričom o hakiranju. Taj neuvjerljivi izgovor znaju potegnuti i drugi u slučaju negativno primljenog komentara ili izostanka željene reakcije.

Može li do hakiranja stvarno doći?

Teško, ali može. Twitter je prije par godina imao dosta problema s tim. Nešto bi o tome mogao reći Nick Griffin, kao i ruski premijer Medvjedev. Agencije i mediji poput AP, CBS i Fox News također su prošle muku s hakerima, koji su putem njihovih profila plasirali lažne vijestio ciljajući uglavnom – političare. Ponekad problem nije hakirani profil, već servis za skraćivanje linkova koji se koristi.

Kako profile političara često održavaju asistenti odnosno posebni digitalni timovi, uvijek je moguća kompromitacija Facebook stranice preko njihovih osobnih profila. Pristup mora imati ograničen broj ljudi, prilikom eventualne promjene tih ljudi šifre treba promijeniti. Jednostavno, ukoliko ste političar, tko ima pristup profilu – ima pristup vašem najvažnijem alatu, glasu kojim se obraćate biračima.

Već smo ustanovili kako treba paziti što se piše. U doba elektroničke komunikacije političari su pod još većom lupom javnosti i s manje privatnosti nego prije.

U većini slučajeva ipak se radi o nemuštom izmotavanju, a ne hakiranju, pa pored jačih šifri i mjera opreza, političari moraju poraditi na – boljim izgovorima.

Kickstarter, Facebook, Parable, botovi, selfiji…

– Prije nego krenete čitati tekstove na svim ovim linkovima, natočite si čašu crnog vina. Dobro je za zdravlje.

– 2014. je bila dosad najuspješnija godina za Kickstarter. 3,3 milijuna ljudi podržalo je zanimljive projekte s ukupno 529 milijuna dolara. Jasno, nisu svi projekti uspjeli doći do željenog cilja, no njih preko 22 tisuće jest. A neki su tvrdili kako je crowdfunding prolazan trend…

– Najraširenija studija prošle godine bila je ona o Facebookovom poigravanju emocijama svojih korisnika.

– Dosta vam je više selfija svuda? Izdržite, neće tako brzo nestati. Facebook je nedavno čak uveo opciju “take selfie” na profile, a štapovi za selfije idu kao alva.

– Za više od pola internetskog prometa u 2014. odgovorni su – botovi. I to je problem iz više razloga.

– Tjeskoba je znak verbalne inteligencije.

– Hoćemo li u budućnosti morati nositi rukavice ili barem sklanjati jagodice prstiju od kamera?

– Znate li koja je cijena razvoja novih lijekova? Čak se ni farmaceuti ne slažu oko (vrtoglavih) cifri.

– Parable of the polygons – interaktivna priča o oblikovanju društva. Poigrajte se malo.

– Aida je od izbjeglice postala ministrica, Natalia je u SAD-u postala uspješna poduzetnica. Bacite oko na njenu aplikaciju Parable.

Politika na Twitteru

Bez obzira pratite li politiku putem društvenih mreža ili je upravo tamo želite izbjeći, Twitter prednjači u odnosu na Facebook. To se, pored vašeg vlastitog odabira prijatelja/followera, može zahvaliti prije svega algoritmima koji određuju što će vam se prikazivati u feedu. Twitter prikazuje sadržaj u realnom vremenu, Facebook na temelju vaših aktivnosti pretpostavlja što bi vam trebao prikazati, što u praksi znači da ćete neke sadržaje vidjeti skoro odmah, nakon par minuta, pola sata, par sati ili možda drugi dan. Neke stvari uopće nećete vidjeti.

Twitter je iz tog razloga trenutno kudikamo primjereniji komentiranju aktualnih događaja, pogotovo kad se radi o događajima u realnom vremenu i uz hashtagove, kao što je slučaj ovih dana s #izboriprh / #izbori2014. To je razlog zašto i HRT već dvije godine prilikom izbora koristi upravo Twitter (a u nizu emisija koristi i Facebook; sve je to vrlo pohvalno i primjer drugima). Zašto kažem da je Twitter trenutno primjereniji? Zato jer su nedavno najavili kako bi se stvari mogle uskoro promijeniti i kako će algoritam biti nalik onom Facebookovom, odnosno prikazivat će tweetove koji odgovaraju vašim interesima i interakciji s drugim korisnicima. Nadajmo se da će Twitter od toga odustati i pustiti stvari kakve jesu sada…

Populariziranje Twittera u medijima rezultira novim korisnicima, mada je teško procijeniti koliko su ih točno ovi izbori donijeli. Ono što jest sigurno je da posebni politički događaji, pored manifestacija poput dodjele Oscara i Eurosonga, izazivaju najveći šušur među domaćim korisnicima. Osim izbora, tome smo svjedočili i prilikom Sanaderove ostavke te uhićenja njega i Nadana Vidoševića. Treba svakako reći da je Twitter u prednosti nad Facebookom i zato što se lakše ostvaruje komunicikacija onih koji se međusobno ne prate.

Suma sumarum: Twitter je primjereniji za komentiranje političkih događaja, prihvatili su ga birači i mediji, logično je pretpostaviti da su tu onda i političari. Tko ne bi koristio takav brz, efikasan i ne odveć kompliciran kanal za održavanje stalne komunikacije s potencijalnim biračima, gotovo pa stvoren upravo za politiku i odašiljanje kratkih i jasnih poruka? Pa… hrvatski političari, koji su tu više iznimke nego pravilo.

Pozitivno je što oni koji su tu već neko vrijeme, poput Vojka Obersnela, Daniela Mondekara, Marije Lugarić, Ruže Tomašić,  Jadranke Kosor, dožupana PGŽ Marka Borasa Mandića ili mladog konzervativca Mate Mijića, koriste ovu društvenu mrežu na kvalitetan način, uspješno balansirajući svoje privatne i političke živote. Možda na Twitteru nemaju publiku kakvu mogu okupiti na Facebooku, ali doseg poruka svakako nije zanemariv. Uostalom, većina navedenih znala se naći u medijima upravo zbog nekih svojih komentara na Twitteru.

U aktualnoj kampanji za predsjednika neki kandidati su “otkrili” Twitter tek neposredno uoči samih izbora, nekima je služio više kao RSS objava na Facebooku. Profil Milana Kujundžića aktivan je cijele 2014. ali isključivo jednosmjerno i uglavnom u mjesecima uoči izbora. Ivo Josipović ima profil otprije, no hibernirao je zadnjih nekoliko godina, a onda se naglo uključio plaćenom promidžbom – promoviranim tweetovima i promoviranim profilom. Kako je ta mogućnost oglašavanja na Twitteru u Hrvatsku došla tek prije nekoliko tjedana, postao je i jedan od prvih “brandova” koji su iskoristili tu mogućnost. Zainteresirani su mu jednu večer mogli postavljati i pitanja, koristeći kao hashtag njegovo geslo #tojepraviput.

Tviteraši bi svakako više cijenili sve te napore da im je prethodila određena aktivnost profila i tijekom mandata. Pravovremenost, učestalost i autentičnost više su nego poželjni na ovoj društvenoj mreži. Iznad svega, cijeni se dvosmjerna komunikacija.

I svakako treba paziti na ono što se objavljuje, jer uz brze prste tviteraša i servise poput Politwoopsa, čak i pobrisani tweetovi ostaju zabilježeni.

#Skeletakeover

Kada s profila društvenih mreža krenu krajnje neobične poruke, statusi i tweetovi, prva je pomisao većine – hack. Mnogima se učinilo isto i kada je Hondin twitter profil preuzeo ni manje ni više nego Skeletor – vječni neprijatelj He-mana, heroja mojih dječačkih dana (u dubini ormara možda bi se još uvijek mogle naći neke figurice, ako ih već nisam poklonio)

No, pod hashtagom #Skeletakeover Hondin je PR team odradio večer u pravom old school stilu, očigledno se zabavljajući s duhovitim tweetovima. Kažem old school jer me podsjeća na tweetove kakve sam i sam radio prije više godina, kada je community management bio na samim počecima i nije bilo neke edukacije, primjera za proučavanje i analitičkih alata, već se sve radilo puno spontanije i opuštenije. Da su i Hondini meštri uspjeli, dokazuje broj komentara i retweetova.

Istini za volju, Skeletor se već pojavio ranije u Hondinom promo spotu. Kompanija na svom Youtube kanalu već neko vrijeme gura kampanju s akcijskim figuricama koje mnogi od nas pamte iz djetinjstva i nekih prošlih Božića, kada su bile čest poklon pod borom.

Ovakva “preuzimanja profila” najbolje je raditi nenajavljeno, radi boljeg efekta iznenađenja (možda je netko i primjetio navedeni spot, no šanse su da većina nije) i uz to s promijenjenim vizualima, kako bi “takeover” izgledao uvjerljivije. Cilj je u konačnici pridobiti kojeg novog followera, povećati engagement i pokazati kako se i jaki brandovi mogu zabavljati na svojim profilima.

Solidarna razmjena

Diljem Europe već duže vrijeme funkcioniraju grupe solidarne razmjene, kroz koje ljudi financiraju lokalne seljake / zemljoradnike, od kojih potom dobijaju organsku hranu. Odlična stvar za sve koji ne žele kupovati voće i povrće u trgovačkim centrima i supermarketima.

HRT je prije par dana emitirao prilog o grupi solidarne razmjene u Parizu. Izravni otkup hrane organizira se po kafićima, trgovinama, pa čak i crkvi. Dobra strana priče pored nabavke organske, sezonske hrane te financiranja zemljoradnika je i stalno upoznavanje novih ljudi, koji se potom na licu mjesta dogovaraju unaprijed što će se uzgojiti tijekom sezone i kasnije razmijeniti, odnosno dobiti za uložen novac.

Bilo bi sjajno kada bi domaći mediji popratili rad ovdašnjih grupa solidarne razmjene, ima ih u Zagrebu, Rijeci, Puli i nizu drugih gradova. Proguglajte.

Nedavna akcija s neretvanskim mandarinama po 3 kune / kg, pokrenuta preko Facebooka, ne bi po definiciji mogla ući u definiciju solidarne razmjene, ali svakako jest jedan od načina kako se proizvođači hrane i kupci mogu povezati. Izravna prodaja, lišena marži, koristi svima.

Svjetsko prvenstvo na društvenim mrežama

Čak ni oni koji nisu pratili Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu nisu mogli izbjeći hype prisutan na društvenim mrežama. To se prije svega odnosi na Twitter, koji se stvarno pripremio: za svaku utakmicu postojala je svojevrsna kontrolna ploča na kojoj se osim rezultata moglo pratiti i top tweetove, kao i povezati s profilima igrača i reprezentacija. Naravno, fanovi su se također lakše mogli povezati praćenjem odgovarajućih hashtagova na Twitteru, Facebooku i Instagramu (a sjajnog se sadržaja može naći i na Youtubeu).

Koliko je ludilo bilo čak i u nogometu ne toliko sklonom SAD-u svjedoči podatak o gledanosti utakmice s Portugalom, koju je pratilo preko 24 milijuna ljudi. Neki od njih pratili su natjecanje na poslu, što se neminovno odražavalo na produktivnost, činjenicu na koju se osvrnuo i Google (koji je s Google Doodle marljivo pratio cijeli SP). Možda je netko od njih kasnije iskoristio i ispričnicu Jurgena Klinsmanna?

SP se pokazao odličnim za podizanje svijesti o brandovima putem društvenih mreža. Recimo, Goldman Sachs i Svjetski ekonomski forum (Davos) nastojali su predvidjeti pobjedničke momčadi na temelju raznih pokazatelja, od ranijih postignuća repki do ekonomskih obilježja svake zemlje. Hrvatski Telekom omogućio je korištenje Twittera bez naplate internetskog prometa. Coca-Cola, koja je imala i svoju SP himnu, pored redovite komunikacije s fanovima putem društvenih mreža složila je i posebnu web stranicu na kojoj su ljudi iz cijelog svijeta mogli glasati na najbolji gol, čitati članke vezane za natjecanje te uploadati svoje fotke, s kojima su potom postajali dio velike “zastave sreće”. Na taj se način fanove/potrošače emotivno veže uz brand i daje osjećaj kako su dio nečeg puno većeg. “Happiness Flag” se promovirao i drugim kanalima, poput Youtubea.

Pored unaprijed pripremljenih strategija, brandovi su dobro reagirali i na neke izvanredne situacije, poput spornih sudačkih odluka ili Suarezovog ugriza Chiellinija. Kod nas je primjer za to Klinika Svjetlost, dok je onih inozemnih previše za nabrojati. Jedno je sigurno – dobro smo se nasmijali. 🙂

Suarez je definitivno postao meme koji je obilježio SP. No, bilo je i nekih manje smiješnih situacija: nizozemska glumica i voditeljica Nicolette van Dam uspjela je jednim tweetom razbjesniti Kolumbijce (i tako ostati bez statusa UNICEF ambasadorice), a avio kompanija KLM Meksikance. Svoje su problematične tweetove ubrzo pobrisali, no budimo realni, kad je ikog brisanje “spasilo”?

nicolette-klm-sp

 

Osobno, moram se pohvalit kako sam upravo zahvaljujući ogledu naše repke s Brazilom i nesretnom sucu Nishimuri imao možda i svoj najuspješniji tweet godine, s više stotina retweetova, favoritesa i gotovo 50 tisuća impresija. Uspjeh mogu zahvaliti pravodobnom korištenju hashtaga #RoboACroacia, no o tome više u dogledno vrijeme u posebnom tekstu o hashtagovima.

Talk Radio

Na Cinemaxu sinoć slučajno naletio na podcijenjeni film Olivera Stone iz 1988., Talk Radio, temeljen na istinitoj priči o jednom američkom radijskom voditelju. Glavni lik ima jedan dugi monolog u filmu, koji bi se lako mogao prenesti u današnje vrijeme, na ljude, medije, društvene mreže…

Continue reading Talk Radio

Elemental – #BoljiSi

Elemental je povodom izlaska novog spota za pjesmu “Bolji si” pokrenuo istoimenu kampanju na društvenim mrežama. Cilj je bio potaknuti fanove da na komadu papira napišu posvetu najdražoj osobi i fotografiraju to, te postaju na neku od mreža (Facebook, Twitter, Instagram). Akcija je bila pun pogodak, ne samo zato jer su je fanovi prihvatili i zatrpali mreže, već i zbog same količine pozitive koju je potakla. Thumbs up, Elemental!

Fotke možete pogledati na Pinterest profilu benda.