Food sharing ekonomija

Koliko cijenimo hranu?

Godišnje se baci trećina sve proizvedene hrane, procijenjene vrijednosti 750 milijardi dolara. Otprilike 40% hrane u SAD-u nije pojedeno, Europa baca 100 milijuna tona godišnje. Istovremeno, u svijetu gladuje milijardu ljudi. Svaki šesti stanovnik planete živi sa samo jednim dolarom dnevno.

Studije su pokazale kako svaki Nijemac godišnje baci preko 80 kilograma hrane. Oko 60% bačene hrane otpada na kućanstva (22 milijarde eura vrijednosti!), slijede tržnice s oko 20% te restorani i kafići sa 17%. Više od pola toga i dalje je pogodno za konzumaciju, stoga se krenulo u realizaciju projekata koji bi te brojke trebali prepoloviti do 2025., po mogućnosti i prije.

Jedan od projekata je Foodsharing.de, internet platforma koja pojedincima, trgovcima i proizvođačima daje mogućnost da ponude ili skupljaju višak hrane potpuno besplatno. Koncept je jednostavan – ljudi dijele hranu, sa samo jednim pravilom: ne dijeli ono što ne bi i sam pojeo. Ovaj se projekt do sad raširio u brojnim njemačkim gradovima, ali i Austriji, Švicarskoj, Izraelu, Meksiku i Velikoj Britaniji. Deseci tona hrane koji su se tako spasili otišli su voljnima sudjelovanja u projektu, kako onima u financijskim problemima, tako i onima s normalnim primanjima koji ne vide poantu trošenja novca na ono što mogu davati i primati na ovaj način. U sve su se osim građana-pojedinaca uključile pekare, dućani i hoteli, koji doniraju viškove i ostatke, a platforma uključuje i sustav ocjenjivanja primljenih namirnica.

Vjerojatno ste naletjeli na članke kako u pojedinim američkim gradovima legislativno otežu distribuciju hrane, pa čak i uhićuju one koji hrane beskućnike. Postoje srećom ljudi koji se bore protiv toga, kao i oni koji rade na mogućim rješenjima. Leftoverswap je primjerice aplikacija koja želi olakšati dijeljenje ostataka hrane. Cropmobster nudi mogućnost farmerima i uzgajivačima da potražuju, razmjenjuju i prodaju svoje proizvode, alate, pa čak i raspisuju poslove. Na ovaj se način nekima od njih pomaže da ostanu u poslu, drugi stavljaju na raspolaganje svoje viškove koje volonteri mogu pokupiti i odnijeti u neku humanitarnu udrugu. Platforma ima mogućnost obavještavanja kada se radi o hrani kojoj će uskoro isteći rok trajanja; na sve se načine nastoji izbjeći propadanje.

Možda se nekome ideja dijeljenja ostataka hrane gadi, isto kao što mnogi zaziru od koncepta dijeljenja soba koje promovira Airbnb. Pa ipak, Airbnb je dobrano protresao industriju iznajmljivanja smještaja, a foodsharing je jedan od globalno rastućih trendova. Razlika je u tome što se kod hrane sigurno neće povezati međusobno previše udaljeni ljudi, već oni iz bliže zajednice i upravo je to jedna od poanti – zbližavanje ljudi koji čine tu zajednicu.

Kad je riječ o Hrvatskoj, konkretnih brojki o količini hrane koja se baca kod nas nemam, ali sumnjam da zaostajemo za drugima. Bilo je raznih akcija, od ostavljanja vrećica po kontejerima, do “kruha za kasnije” po pekarama (kao što je bilo i kažnjavanja pekara koji su na svoju ruku donirali kruh). Isto tako, svi možemo primjetiti rast broja socijalnih samoposluga u cijeloj zemlji. Njihov rad, kao i rad udruga koje skrbe za potrebite građane, bio bi kudikamo lakši kada bi se izvršile određene zakonodavne promjene i iz Zakona o PDV-u izuzele donacije hrane. Trenutno se trgovačkim lancima i proizvođačima više isplati bacati hranu, nego je donirati, jer na donacije plaćaju porez, a treba imati na umu da su zbog smanjene kupovne moći građana često suočeni s povećanim otpisom hrane koju ne uspjevaju prodati.

Jedan uređen model, koji bi koristio i trgovcima i građanima, svakako bi bio bolje rješenje od bacanja hrane. Prvi korak k tome moraju napraviti nadležne institucije, a onda je izgledna i kakva domaća foodsharing platforma. Voljnih i kreativnih ljudi nam barem ne fali.

Advertisements

Politika na Twitteru

Bez obzira pratite li politiku putem društvenih mreža ili je upravo tamo želite izbjeći, Twitter prednjači u odnosu na Facebook. To se, pored vašeg vlastitog odabira prijatelja/followera, može zahvaliti prije svega algoritmima koji određuju što će vam se prikazivati u feedu. Twitter prikazuje sadržaj u realnom vremenu, Facebook na temelju vaših aktivnosti pretpostavlja što bi vam trebao prikazati, što u praksi znači da ćete neke sadržaje vidjeti skoro odmah, nakon par minuta, pola sata, par sati ili možda drugi dan. Neke stvari uopće nećete vidjeti.

Twitter je iz tog razloga trenutno kudikamo primjereniji komentiranju aktualnih događaja, pogotovo kad se radi o događajima u realnom vremenu i uz hashtagove, kao što je slučaj ovih dana s #izboriprh / #izbori2014. To je razlog zašto i HRT već dvije godine prilikom izbora koristi upravo Twitter (a u nizu emisija koristi i Facebook; sve je to vrlo pohvalno i primjer drugima). Zašto kažem da je Twitter trenutno primjereniji? Zato jer su nedavno najavili kako bi se stvari mogle uskoro promijeniti i kako će algoritam biti nalik onom Facebookovom, odnosno prikazivat će tweetove koji odgovaraju vašim interesima i interakciji s drugim korisnicima. Nadajmo se da će Twitter od toga odustati i pustiti stvari kakve jesu sada…

Populariziranje Twittera u medijima rezultira novim korisnicima, mada je teško procijeniti koliko su ih točno ovi izbori donijeli. Ono što jest sigurno je da posebni politički događaji, pored manifestacija poput dodjele Oscara i Eurosonga, izazivaju najveći šušur među domaćim korisnicima. Osim izbora, tome smo svjedočili i prilikom Sanaderove ostavke te uhićenja njega i Nadana Vidoševića. Treba svakako reći da je Twitter u prednosti nad Facebookom i zato što se lakše ostvaruje komunicikacija onih koji se međusobno ne prate.

Suma sumarum: Twitter je primjereniji za komentiranje političkih događaja, prihvatili su ga birači i mediji, logično je pretpostaviti da su tu onda i političari. Tko ne bi koristio takav brz, efikasan i ne odveć kompliciran kanal za održavanje stalne komunikacije s potencijalnim biračima, gotovo pa stvoren upravo za politiku i odašiljanje kratkih i jasnih poruka? Pa… hrvatski političari, koji su tu više iznimke nego pravilo.

Pozitivno je što oni koji su tu već neko vrijeme, poput Vojka Obersnela, Daniela Mondekara, Marije Lugarić, Ruže TomašićJadranke Kosor, dožupana PGŽ Marka Borasa Mandića ili mladog konzervativca Mate Mijića, koriste ovu društvenu mrežu na kvalitetan način, uspješno balansirajući svoje privatne i političke živote. Možda na Twitteru nemaju publiku kakvu mogu okupiti na Facebooku, ali doseg poruka svakako nije zanemariv. Uostalom, većina navedenih znala se naći u medijima upravo zbog nekih svojih komentara na Twitteru.

U aktualnoj kampanji za predsjednika neki kandidati su “otkrili” Twitter tek neposredno uoči samih izbora, nekima je služio više kao RSS objava na Facebooku. Profil Milana Kujundžića aktivan je cijele 2014. ali isključivo jednosmjerno i uglavnom u mjesecima uoči izbora. Ivo Josipović ima profil otprije, no hibernirao je zadnjih nekoliko godina, a onda se naglo uključio plaćenom promidžbom – promoviranim tweetovima i promoviranim profilom. Kako je ta mogućnost oglašavanja na Twitteru u Hrvatsku došla tek prije nekoliko tjedana, postao je i jedan od prvih “brandova” koji su iskoristili tu mogućnost. Zainteresirani su mu jednu večer mogli postavljati i pitanja, koristeći kao hashtag njegovo geslo #tojepraviput.

Tviteraši bi svakako više cijenili sve te napore da im je prethodila određena aktivnost profila i tijekom mandata. Pravovremenost, učestalost i autentičnost više su nego poželjni na ovoj društvenoj mreži. Iznad svega, cijeni se dvosmjerna komunikacija.

I svakako treba paziti na ono što se objavljuje, jer uz brze prste tviteraša i servise poput Politwoopsa, čak i pobrisani tweetovi ostaju zabilježeni.

The Interview

25. prosinca 1959. Sony je najavio svoj prvi televizijski set – TV8-301. Tada je to bila prava mala revolucija.

55 godina kasnije, gotovo na isti datum, Sony je objavio kako će dati u distribuciju kontroverzni “The Interview” sa Sethom Rogenom i Jamesom Francom. Planiran za izlazak na sam Božić, film je prvotno povučen zbog prijetnji hakera i to navodno istih onih koji su stajali iza nedavnog velikog napada na Sony Pictures, a koje je FBI brzo povezao sa Sjevernom Korejom.

Film je pušten u nekoliko stotina kina (umjesto ranije planiranih nekoliko tisuća), te putem servisa Google Play, YouTube, Xbox i seetheinterview.com i to za unajmljivanje ($5.99) ili kupnju ($14.99). Očekivano, ni torrenti nisu mirovali, dijelom i zato što gledateljima izvan SAD-a nije pružena mogućnost uživanja u filmu: prema TorrentFreaku, u prvih 20 sati film je skinut 750 tisuća puta, odnosno 1,5 milijuna puta u prva dva dana.

Ostatak priče znate: mnogi nisu blagonaklono dočekali Sonyjevu odluku o povlačenju filma (među njima i Barack Obama), Sjeverna Koreja uskoro je ostala bez interneta (odgovor koji je Obama najavio?), a sam film dobio je neviđen publicitet, navodno čak i u samoj Sjevernoj Koreji. Osobno ga još nisam pogledao, a po prvim reakcijama onih koji jesu, pitanje je trebam li uopće: ljudima mahom nije smiješan, čak su neki zamolili Kima Jong Una da, ukoliko već misli prijetiti zbog filma, drugi put pažljivije bira film. Predviđanja onih koji misle kako bi film mogao potaknuti promjenu režima, ukoliko se raširi po Sjevernoj Koreji, ne držim odveć realnim.

Ono što mi je zanimljivo u cijeloj priči jest nešto drugo: Sony se okrenuo digitalnoj distribuciji kako bi čim efikasnije pokrio gubitke zbog prikazivanja filma u ograničenom broju kina, no nije li ovo i dobra prilika za testiranje digitalne distribucijske strategije za iduće velike naslove? Možda svjedočimo novoj, maloj revoluciji.

Slučaj je pokazao i koliko su velike kompanije, a možda i čitave industrije, ranjive kada su u pitanju cybernapadi i hakiranja. Sve ovo događa se niti mjesec dana otkako je Economist objavio tekst o vladama država kao najboljim hackerima.

Čak i dok ovo pišem, a vi čitate danas/sutra/bilo koji dan, odvijaju se jaki cybernapadi. Pratite ih uživo na map.ipviking.com i sicherheitstacho.eu.

Population, Slur, Xmas, Contributor…

Population.io – pogledajte gdje je vaše mjesto u svjetskoj populaciji i koliko ćete živjeti.

Oživi.me – kampanja o važnosti poznavanja postupaka oživljavanja. Odlično!

Slur.io – deregulirano i anonimno open source tržište (tajnim) informacijama temeljeno na bitcoinu. Bit će zanimljivo pratiti kako će i hoće li uopće zaživjeti. Mnogima svakako ne bi odgovaralo…

Prosječno lice CEO-a u deset industrija – ruku na srce, izgledaju poprilično slično. Ali promotrite zato razliku u primanjima između muškaraca i žena.

Smart Highway – inovativan koncept ceste budućnosti.

Contributor by Google – Googleov pokušaj direktne podrške web stranicama koje posjećujemo.

– I ove smo godine mogli čuti od nekih kako se Christmas ne bi smio kratiti u Xmas. Puno je onih koji im ne daju baš za pravo.

Jedina stavka na to-do listi za 2015.

Godina broji svoje posljednje dane, vrijeme je za to-do i best of liste. Dok će potonje pričekati još koji dan, za to-do listu u 2015. imam samo jednu stavku: više plesati. U 2014. se nisam nešto naplesao, što je malo i apsurdno, obzirom da sam na dnevnoj bazi bombardiran zamolbama za recenzije upravo plesne glazbe i najavama partyja.

Teško da postoji nešto što će vas bolje opustiti nakon napornog radnog tjedna, napuniti baterije i povezati s nekim novim ljudima od – plesa. Ples je jedno od najstarijih sredstava međuljudske komunikacije. Bez obzira govorimo li o festivalima kojih u Hrvatskoj tijekom sezone ima na desetke (i na konto kojih je postala glavna destinacija festivalgoera iz cijelog svijeta), klupskim ili privatnim događajima, ples bi trebao biti sastavni dio svačijeg života. Pa makar plesali i sami sa sobom kod kuće. 🙂

No, kad ovdje kažem ples, prije svega mislim na onaj u klubu, gdje ego skupa s jaknama ostavljamo u garderobi, nakratko zaboravljamo pojam vremena i prepuštamo se ritmu, povremeno pozdravljajući DJ-a koji stoji za kormilom putovanja. Tko u mlađim danima pokupi taj hedonistički virus, teško će ga se riješiti. Prije ili kasnije obuzet će ga želja za još kojom kolektivnom hipnozom, nepatvorenom srećom, zajedništvom. Da, uključuje to često i neprospavanu noć, ali san se može nadoknaditi, za razliku od uspomena.

S vremena na vrijeme dobro je spojiti ples s putovanjem. Putovati je općenito zdravo i korisno: udišeš drugi zrak, upoznaješ neku novu okolinu i ljude, čuješ i vidiš nove stvari, kušaš drugačiju hranu, uvijek nešto naučiš. Putovati na partyje i ples nije puno drugačiji doživljaj. Istina, većina je navikla putovati uoči zabave, doći na početak ili malo nakon njega, pa se po završetku pokupiti kući. No, kako godine idu, a i dalje vam je do zabave, afiniteti se mjenjaju, pogotovo kad se radi o dužim putovanjima.

Poželiš krenuti ranije, zabavljati se već putem, malo i odmoriti, razgledati znamenitosti, stvarno okusiti kraj u koji si došao, njegovu povijest i sadašnjost. Iznad svega, želiš se družiti i imati ispunjen dan u punom smislu riječi, s plesom kao vrhunacem. Često tako dođeš do nekih novih perspektiva i inspiracija, a ne usfali ni anegdota za prepričavanje. Tako s jedne strane obogaćuješ sebe, a s druge odaješ poštovanje domaćinima.

Barem bi tako trebalo biti. Tko nije shvatio, uvijek ima vremena, jer za ples nikad nije kasno…

Toastface Grillah x hipflask

hipflask je aplikacija koja korisnicima pomaže otkriti koji se glazbeni, umjetnički i interaktivni događaji održavaju u njihovoj blizini. Kako najbolje promovirati takvu aplikaciju? Upravo jednim takvim događajem.

Istaknuti član Wu-Tang Clana Ghostface Killah nastupio je tako u Perthu u uličici iza sendvič bara čije je ime inspirirano upravo njime – Toastface Grillah. Nastup je bio besplatan za posjetitelje, a info se širio putem aplikacije. Sjajan marketinški potez i za app i za bar!

 

Hrvati i informatika

Prošle je godine u SAD-u pokrenut program Hour of Code, u koji se do sad uključilo 70 milijuna učenika, studenata i drugih zainteresiranih. I sam sam isprobao neke programe i moram pohvaliti izvedbu cijelog projekta. Ove se godine u projekt ponovo uključilo na desetke milijuna ljudi, neki samo sa željom da probaju nešto novo, neki da steknu nova znanja, koja im mogu promijeniti život.

Uključio se ove godine i jedan poseban student – Barack Obama – koji je tako postao prvi američki predsjednik koji je ispisao liniju koda. Nešto slično vidjeli smo nedavno i od britanskog premijera Camerona. Netko će reći da je u pitanju čisti politički PR ili populizam, iako je ruku na srce Obama, koji izbor na mjesto predsjednika može zahvaliti i vještoj kampanji na društvenim mrežama, već ranije zagovarao uvođenje informatike kao obveznog predmeta u srednje škole. Uopće ne sumnjam da su ti ljudi svjesni nužnosti većeg ulaganja u informatičku pismenost mladih u svojim zemljama i da su iz svojih pozicija spremni povući odgovarajuće poteze. Već njihovo samo pojavljivanje u obrazovnim projektima i kampanjama znači jako puno.

Kakva je situacija kod nas? Ne baš bajna.

11% hrvatskih učenika je informatički nepismeno, 42% do kraja osnovnoškolskog obrazovanja ovlada tek osnovnim vještinama, samo 1% došlo je do najvišeg stupnja informatičke pismenosti. To su podaci prvog međunarodnog istraživanja računalne i informacijske pismenosti (ICILS), provedeno među 21 državom svijeta. Na jedno računalo dolazi 26 učenika, po čemu smo predzadnji u istraživanju. U usporedbi s drugima ispada da smo iznad svjetskog prosjeka, ali to je samo zato jer je nekoliko drugih zemalja očajno loše.

Uostalom, svako malo imamo prilike čitati u medijima o nedovoljnoj opremljenosti škola, neprihvaćanju digitalizacije nastave od strane nastavnika ili ukidanju informatike tamo gdje postoje i želja i mogućnosti za nju (potonje sam iskusio i sam, prije gotovo 20 godina – čovjek bi očekivao da se odonda nešto promijenilo u sustavu!). S druge strane slušamo o sve većem manjku IT kadrova, odlascima postojećih u inozemstvo, nepostojanju dugoročne obrazovne strategije. To ne sprečava političare da govore o razvijanju industrija temeljenih na visokim tehnologijama ili nekakvim domaćim Silicijskim dolinama. Sami procijenite koliko je to realno.