Electronic Jugoton

Objavljene su nominacije ovogodišnjeg Porina i uglavnom sam zadovoljan, u svakoj kategoriji mi je prošao barem jedan favorit, ponegdje i dva. Glavnim kategorijama dominiraju oni koji su stvarno i vladali domaćim eterom (Psihomodo Pop, Vatra, Massimo, Detour, Pavel, urban…), koji istovremeno imaju zapažene nastupe uživo. Pritom se ne radi o najvećim mogućim prostorima, već mahom onim srednje veličine, što također nešto govori o stanju domaće glazbene industrije.

Novine koje je sam ranije spominjao nisu nešto iskorištene ove godine, nadajmo se da će dogodine biti bolje. U međuvremenu, lijepo je vidjeti neke mlađe talente među nominiranima. Tu prije svega mislim na Saru Renar, jedno od glavnih imena nove kantautorske scene koja je brzo probila državne okvire. Ljudi su željni dobre, nove glazbe, a ta im je scena upravo to i ponudila. Sara Renar, Irena Žilić, Lovely Quinces, Luce, Nina Romić, Queen of Sabe, Mika Male, niz ljudi s indie kompilacije “Bistro na rubu šume”… Da se razumijemo, neki od tih ljudi rade glazbu već koju godinu, moglo ih se čuti po nekim festivalima, no tek odnedavno konačno uživaju pažnju kakvu zaslužuju.

Osobno, jedino razočaranje je što među nominiranima u kategoriji tematsko-povijesnog albuma nema kompilacije “Electronic Jugoton – synthetic music from Yugoslavia 1964-1989”, kolege nisu u dovoljnom broju prepoznale vrijednost i značaj tog izdanja.

Za neupućene, priča je to o elektroničkoj strani najvećeg glazbenog izdavača države koja više ne postoji. O glazbi na čije se izdavanje veliki izdavači ne odlučuju tek tako ni sada, a kamoli tada, u vrijeme kad je prodaja glazbe i zarada bila kudikamo veća. Kako navodi i jedan od autora kompilacije Željko Luketić u popratnom bookletu, brojke vezane za Jugoton vrlo su impresivne. Krajem šezdesetih moglo se odštampati 30 tisuća ploča dnevno, a osamdesete su bile vrhunac – godišnja produkcija dosegla je 60 milijuna primjeraka. Najprodavaniji su bili naravno folk i pop izvođači, ali label se prihvatio i nekih novih trendova u rocku, prihvaćajući punk i new wave. Bilo je dovoljno novca da se uloži u riskantnije projekte, koji nisu nužno morali biti komercijalno uspješni, ali su doprinosili imidžu izdavača. Tako se tu našlo avantgardnih i klasično školovanih glazbenika koji su radili elektroničke eksperimente, pop i rock izvođača koji su se okušali u nečem novom, a posebna su priča ploče s pričama za djecu koje su sadržavale prave kreativne dragulje. Treba istaknuti i neke isječke uzete s ploča štampanih u iznimno limitiranoj nakladi, a na kojima su se nalazili intervjui s glazbenicima i najavama nadolazećih izdanja (donedavno je taj običaj još uvijek postojao, samo s CD-ima).

Danas imamo situaciju da glazbenici mogu potpuno zaobići izdavače i sami ponuditi svoj rad publici. Brojni su upravo tako došli do široke publike i uspjeha, nesputani bilo kakvim sigurnim formulama i unaprijed postavljenim pravilima. Čitava generacija indie i elektroničkih producenata izrasla je upravo tako i po ko zna koji put uhvatila glazbenu industriju nespremnu. Velikim izdavačima trebalo je neko vrijeme da stignu na taj vlak i počnu potpisivati glazbenike koji odstupaju od nekakvog mainstreama, ali se svejedno dobro prodaju i imaju dobro posjećene nastupe. Tu naravno mislim na industriju vani – kod nas se za tim vlakom tek počelo trčati…

Jugoton je u svoje vrijeme pratio što se u glazbi događa i hrabro se odlučio objavljivati ono što je uspjelo naići na širu publiku (te gotovo ne zaostaje za svojim inozemnim suvremenicima), ali i ono namijenjeno prilično uskom krugu ljudi. Puno toga danas je zakopano u dubini 70 tisuća mastera. Neki od radova koji se nalaze na kompilaciji mogu se čuti na Youtubeu, neki ne, možemo samo zamisliti čega bi se u arhivama još moglo naći. Željko Luketić i Višeslav Laboš ovom su kompilacijom vješto zagrebli po tom uzbudljivom dijelu glazbene povijesti, koje pored osvježenja zvuka i smjelih eksperimenata unosi dozu oslobođene seksualnosti u glazbeni mainstream. Već samo taj napor, stvaranje kolekcije koja mami nastavak istraživanja, zaslužuje priznanje od strane struke. Ako još tome dodamo i sve ostalo, prije svega sjajan omot i vrlo informativnu knjižicu (na engleskom, što je odličan potez zbog svih onih izvan granica ex-Yu željnih informacija – začudili bi se koliko takvih ima), govorimo o vjerojatno najboljoj domaćoj kompilaciji u 2014. uopće.

Porin napokon ide u korak s vremenom

Krenulo je glasanje za 22. izdanje Porina, na adrese nas nešto više od 1300 glasača stigao je materijal za prvi krug. Svi vi koji ste me htjeli na neki način podmititi imali ste dovoljno vremena…

Šalu na stranu, dobro je da se s ovim kreće čim ranije, dok je još sve iz prošle godine svježe. Iz tog se razloga u siječnju i veljači održavaju i slične inozemne manifestacije i dodjele (za razliku od medija koji svoje godišnje top liste objavljuju već početkom prosinca ili čak krajem studenog, što po meni nema smisla). Možda bi i Porin mogli vremenom dodatno “ubrzati”.

Porin ove godine prolazi kroz određene promjene.

Aplikacija za online glasanje je osvježena i izgleda izvrsno. U svim se kategorijama bira tri prijedloga, osim u kategorijama za album godine i pjesmu godine, gdje ih se bira pet. Ta novina je jako dobro došla, jer se za album godine prijavilo 66 kandidata, dok ih je u kategoriji pjesme godine čak 166!

Mislim da je potrebno uvesti malo samokontrole kod prijava. Možda izdavači žele imati zastupljeno čim više svojih izvođača, ali budimo objektivni – toliko potencijalnih pjesama godine nema ni na puno većim tržištima.

Neke su kategorije spojene (npr. klapska i tamburaška izdanja sada su u istoj kategoriji), neke izostavljene (npr. ona za urbanu klupsku glazbu, za koju nije bilo dovoljno prijavljenih, pa su pristigle kandidate razmjestili u druge kategorije, poput one za alternativnu glazbu, u kojoj se tako ponovo našlo svega). Ovo je sada dobra prilika za redefiniranje nekih kategorija, jer se recimo baš u spomenutoj za klupsku glazbu prijašnjih godina znalo naći izvođača koje baš i nećete čuti u klubovima.

A gdje je Hit?

Ukinuta je kategorija Hit godine, jedina u kojoj je pobjednika birala publika. Već se to jednom dogodilo 2003. pa je vraćena 7 godina kasnije. Iskreno, neće mi previše faliti. Poželio sam ponovno i trajno ukidanje one godine kada jednoj pobjednici gotovo nitko od kolega nije čestitao, a ona je zahvaljivala na, pazi sad, građanskoj hrabrosti onima koji su je uopće kandidirali. Užasno neugodna situacija, do kakve ne bi trebalo uopće dolaziti među kolegama, što god netko mislio o tuđem stvaralaštvu. Ali, koliko je snobizma u glazbenoj industriji, nije da me čudi.

Što je uopće hit u Hrvatskoj, zemlji gdje se PR često svim snagama upire neku pjesmu progurati kao hit čim izađe iz studija, bez da je uopće došla do publike, jedine mjerodavne da daje takve titule? A publika tu titulu daje na nastupima uživo, kupovinom i streamingom. Nagrade i priznanja do kojih se dolazi udaranjem lajkova, pozivanjem na glasanje putem telefonskih brojeva i slično, teško da mogu biti mjerodavne, kao što to nisu ni radijske top liste nastale kao rezultat dogovora urednika i izdavača.

Možda jedan dan dočekamo kategoriju koja će nagrađivati najprodavaniju (CD, vinil, download) ili najslušaniju pjesmu i album. To bi isto bilo relevantnije od nabijanja glasova telefonom.

Stvari idu na bolje i s Porinom.

Tomu svjedoči najvažnija ovogodišnja promjena – Porin je postao glazbena, a ne samo diskografska nagrada. Drugim riječima, za nagrade kandidiraju i nezavisni autori, producenti i izvođači, ljudi koji nemaju službeno diskografsko izdanje, već se predstavljaju putem platformi poput Bandcampa, Soundclouda i Youtubea. Takve platforme vani su već ravnopravni dio industrije; ima tu još puno toga za napraviti, no primjerice Billboard već uračunava Youtube preglede za svoje ljestvice, a Youtube se sa svoje strane bori protiv eventualnih malverzacija i napuhavanja brojki. Unatoč svim aktualnim polemikama, servisi poput Spotifyja uzimaju se vrlo ozbiljno – streaming je tu i pitanje je brzine u kojoj će zamijeniti download u potpunosti. Kod nas to sve skupa dosta kasni, tko je sve odgovoran duga je priča, poanta je da se napredak ne može zaustaviti.

Baš zato je dobro da i Porin počinje pratiti evoluciju glazbene industrije i ovim potezom otvara vrata mnogima koji do sad nisu mogli konkurirati za nagrade. Između ostalog tu spadaju i domaći autori indie i elektroničke glazbe, ali i svih drugih žanrova koji nešto teže nalaze mjesto kod velikih domaćih izdavača ili nacionalnih TV i radio kanala, iako se istovremeno često radi o autorima čiji je globalni doseg puno veći od onog koji postižu brojne lokalne i regionalne “zvijezde”. Očekujem daljnji napredak po tom pitanju u nadolazećim godinama.

Glazba i glazbene manifestacije spadaju među najbolje promocije koje jedna zemlja može ponuditi, stranci su nas prepoznali već, krajnje je vrijeme da to shvatimo i sami.