George Michael’s Last Christmas

Glazbu Georgea Michaela, odnosno grupe Wham!, kao uostalom svu glazbu tog vremena, upoznao sam preko MTV-a, bratovih ploča i kazeta miksanih od strane DJ-a iz lokalnih diskoteka. To su bili kanali kojima se definirala pop kultura i gradilo nešto novo. Puno godina kasnije, kao radijski urednik, imao sam prilike raditi s jednim od tih DJ-a i puštati Michaelovu glazbu. Osim toga, kad si već na radiju, želiš ne samo puštati glazbu, već i zainteresirati ljude za nju pričom, pa kopaš zanimljivosti koje su prosječnom slušatelju uglavnom nepoznate.

George Michael imao je dosta takvih zanimljivosti, dobar dio kojih je dugo čuvao samo za sebe i uzak krug ljudi. Bio je prije svega čovjek kao i svi drugi, sa sličnim željama i težnjama, nesklon da svu svoju privatnost ponudi na pladnju i kako je karijera odmicala, sa sve većom potrebom da se otrgne od predodžbe “celebrityja”, zbog čega se nije pojavljivao na za njih uobičajenim mjestima. Kao glazbenik, bio je jedan od onih prilično rijetkih, pogotovo za današnje pojmove: osim što je pjevao, pisao je pjesme, svirao dobar dio instrumenata na njima i producirao svoje albume.

Niz pjesama koje su ljudi krenuli bacati na društvene mreže po objavi vijesti o smrti Michael je napisao do svoje 21. godine života. “Careless Whisper” je tako napisao sa 17, dok se vozio busom na posao – radio je kao DJ u jednom restoranu. Dobio je otkaz jer je kasnio i puštao glazbu koja se vlasniku nije sviđala, no zadnju je večer uspio pustiti “Careless Whisper” i napuniti podij. Bio mu je to dobar znak. Kasnije, kako je sazrijevao kao autor, a pjesma u međuvremenu postala veliki hit, otkrio je u jednom interviewu kako zapravo nije bio zadovoljan činjenicom da pjesma, po njegovom sudu ne pretjerano smislenog teksta, postane ljudima tako draga, dok njemu baš i nije. Iako je “Careless Whisper” napisao sa 17, izašla je 4 godine kasnije, a Michael je tada potpisao i partnera iz Whama, Andrewa Ridgeleya, koji još uvijek na račun toga dobiva tisuće funti godišnje.

Često se zna dogoditi da autori imaju problema kada se žele odmaknuti od lakših tematika i biti doživljeni kao ozbiljni tekstopisci ili su zasićeni postojećim stanjem i žele probati nešto drugo: to je put posut sumnjom prije svega u reakciju publike, a onda i izdavača i svih ostalih. Michael je prošao tim putem. Imao je problema sa izdavačem Sonyjem, kojem nije odgovaralo njegovo micanje sa svjetla medijske pozornice, za čime je žudio između ostalog i zbog iscrpljenosti turnejama, udaljenošću od obitelji i prijatelja, nemogućnosti normalne emocionalne veze… Ljudi znaju često govoriti kako im nije jasno kako poznati često znaju zabrazditi u poroke, a imaju novac kojim mogu imati sve, ali to je krivo gledanje, novac baš ne može kupiti sve, pogotovo ne unutarnji mir. Život umjetnika, koliko god oni uspješni bili, često obilježava velika unutarnja borba. Oni nam često prenose poruke o onome što oni sami ne mogu imati. Michaela je natezanje sa Sonyjem jako puno koštalo. Jednostavno, kad ste popstar te veličine, teško je bez takve podrške.

Kod Michaela borba je bila izražena i zbog njegove seksualnosti, jer društvo je tada bilo drugačije – 40% Britanaca držalo je homoseksualnost pogrešnom, pa je razumljivo da su ljudi tada to tajili. No, on se nije dao. Kada su ga praktički natjerali da se outa nakon uhićenja zbog “nedoličnog ponašanja” na javnom mjestu, umjesto da pristane na ponižavanje, isparodirao je cijeli “skandal” i licemjerje javnosti spotom za pjesmu “Outside”. Odbio se sramiti zbog tuđeg neprihvaćanja njegovog života i nastavio pomagati drugima koji to nisu mogli, što kroz glazbu, što kroz novčane donacije.

Taj humanitarni segment života jedan je od onih koje je držao tajnim, očito ne videći potrebu da se zbog toga eksponira, a možda i ne želeći da se sve protumači kao želja za pozornošću, na što mediji isto nisu imuni. Otprije je poznato kako su prihodi od pojedinih pjesama, velikih hitova (“Last Christmas”, “Everything She Wants”, “Dont Let The Sun Go Down On Me”, “Jesus to a Child”) išli u dobrotvorne svrhe: za Band Aid okupljen povodom velike glade u Etopiji, borbu protiv raka i AIDS-a (od kojeg mu je 1993. preminuo partner kojem je i posvetio “Jesus To A Child” i album “Older”), edukaciju djece… Prihode pojedinih koncerata davao je bolničkim odjelima, uplaćivao je velike novce dječjim domovima, nastupao ekskluzivno za medicinske sestre britanskog NHS-a iz zahvale za brigu o majci koja je 1997. umrla od raka, nastupao za rudare koji su ostali bez posla, kritizirao politiku M.Thatcher i podržavao fondaciju koja se bavila uključivanjem mladih u politiku, po svjedočenjima ljudi anonimno je volontirao u dom za beskućnike, jednom prilikom napojnicom od 5000 funti pomogao konobarici da otplati studentski zajam, drugom prilikom anonimno donirao 15 000 funti ženi koja se pojavila na TV kvizu kako bi zaradila za postupak umjetne oplodnje… Vjerojatno će vremenom izlaziti još takvih detalja. Bio je usamljen u borbi za sebe, ali je pružio ruku drugima.

Živimo u svijetu u kojem moraš umrijeti da ljudi shvate da si bio dobar čovjek, te da su te tabloidi godinama malteretirali.

Jednom ćemo morati početi govoriti o ljudima koje su strah od reakcije javnosti, medijski linč i/ili zahtjevi industrije otjerali u alkohol i droge. O glazbenicima koje su slomili nepošteni ugovori s izdavačima i menadžerima, kojima nakon višegodišnje karijere nije ostajalo ništa, od kojih publika očekuje da budu na putu nonstop, snimaju novu glazbu i budu 24/7 odlično raspoloženi za sve i svakog. O glumcima koji su nasmijavali milijune ljudi i nikad nisu skidali osmijeh s lica, a privatno su se borili s depresijom. Čak i o DJ-ima koji su, otkako ih je industrija prigrlila, u sličnoj situaciji. Tek odnedavno su se ljudi počeli otvarati i govoriti o psihičkim problemima, depresiji, usamljenosti, životu po hotelskim sobama daleko od dragih ljudi… Sve smo to već puno puta čuli, pa brzo i zaboravili. Jednom ćemo morati početi govoriti o ljudima koje smo praktički natjerali da dignu ruku na sebe.

Sve su to ljudi od kojih očekujemo 100%-tno savršenstvo u svakom trenutku, a onda kad ne isporuče, po nekim našim kriterijima, ili slučajno pokažu da su od krvi i mesa, nedo Bog neki porok, onda smo ih spremni pokopati u trenu. Isto kao što će mnogi ovih dana zavapiti kako nema potrebe stalno potezati seksualnost osobe koja je bila ikona cijelog pokreta, borila se za ravnopravni tretman i odbijala nametnute norme ponašanja. Čovjek je bio ponosan na sebe i glasan po tom pitanju, bilo bi pogrešno sada mu to uskraćivati. Bilo bi bolje naučiti prihvaćati ljude kakvi jesu i cijeniti ih zbog dobrog što daju svijetu. Po mogućnosti, dok su još živi.

Ima tu još jedna poruka za nas same, poruka o ustrajanju u borbi za ono što želiš postići, za ono u što vjeruješ, za pomoć onima kojima je to potrebno. Život je vrijedan življenja, makar po jedan osmijeh dnevno. Don’t let the sun go down on you.

Advertisements

AI, duboko učenje i filozofija

– Još malo o umjetnoj inteligenciji i nervozi koju izaziva. Automatizacija će sigurno preuzeti još dosta poslova, no otvorit će i brojne druge mogućnosti.  Ništa se neće dogoditi preko noći i nema razloga za paniku.

– Nedavno pisao kako će nam uskoro kuhati roboti, u tom trenu ne imajući pojma kako imamo i domaćeg robota – Gammachef. Pa odlično! 🙂

– Ovo kako je Musk dobio sugestiju putem Twittera i vrlo je brzo primjenio podsjetilo me na priču o riječkom startup inkubatora, pokrenutom isto nakon izlaganja ideje na Twitteru: sada već par godina iz njega izlaze sjajni projekti.

Besplatni tečaj o dubokom učenju za programere s barem godinu dana iskustva, u trajanju od 7 tjedana.

– Jeste li znali da će vas 97% svih članaka na Wikipediji na kraju odvesti na članak o filozofiji?

Reklame koje su u 2016. osvajale slavljenjem majki i raznolikosti

Koliko je emocija prisutno u sportu, možda ne treba čuditi da su među najemotivnijim reklamama one vezane uz sport, a tu je P&G, odnosno njihov serijal “Thank you, Mom” teško nadmašiti. Sve je krenulo uz “Kids” koja je pratila Zimsku olimpijadu 2010., nastavljenu 2011. uz “What I See”, da bi potom kampanja bila oživljena 2012. za Olimpijske igre u Londonu, s redateljskom palicom u rukama Alejandra Gonzáleza Iñárritua (21 Grams, Babel, Birdman, The Revenant) i zasluženo pobrala niz nagrada.

Kampanja je ponovljena i 2014. uoči Olimpijskih igara u Sočiju te ovogodišnjih Igara u Riju, tjerajući publici nove “dobre suze” na oči. Iz godine u godinu, agencija Wieden + Kennedy uspijeva iznova osnažiti univerzalnu poruku i slaviti majke, njihovu podršku i snagu. Svi imamo majku i možemo se povezati s porukom. Osim toga, uz kampanju se redovito skupljaju sredstva za pomoć brojnim omladinskim programima i tako kompanija sa svim svojim poznatim brandovima stoji iza potencijalnih Olimpijaca i njihovih majki.

No, osim majki, reklame vezane uz sportske događaje pokazale su se iznimnim i za promociju raznolikosti. Channel 4 je za najavu svog praćenja Paraolimpijskih igara u Riju složio pravi kratki film “We’re the Superhumans” (opet, nastavak kampanje iz 2012.), uključujući ne samo paraolimpijce već osobe s invaliditetom iz svih područja života. Rezultat je pokazao da i raznolikost može biti komercijalno uspješna. Globalno je to bila najdijeljenija reklama Olimpijskih igara u Riju (gotovo milijun i pol dijeljenja u nešto više od prvih mjesec dana). Fenomenalna izvedba i poruka.

Oglašivači, poput npr Samsunga, uvrstili su paraolimpijce u svoje reklame, ohrabreni već ranijim uspjehom za vrijeme Igara u Londonu 2012., ali i posvećenošću Igrama od strane spomenutog Channel 4 – za vrijeme njihova trajanja posvetio im je dobar dio programa. Još važnije i mimo Olimpijskih igara, oglašivači su počeli uključivati invalidnost u svoje kampanje kao njihov sastavni dio. Dobar primjer je Volvo i serija kratkih filmova o inovaciji i dizajnu pod naslovom “Human Made”, od kojih jedan govori o inženjeru koji radi na razvoju pametnih proteza.

Samo pozitivan stav donosi pozitivne promjene

Prije par dana sam naletio na više nego pohvalnu gestu Andrewa Nga. On naime upravo piše knjigu “Machine Learning Yearning”, a svima koji ostave svoj e-mail šalje draftove poglavlja knjige čim ih završi. AI – umjetna inteligencija, machine learning – strojno učenje i deep learning – duboko učenje pojmovi su o kojima se dosta piše zadnje vrijeme, a zasigurno će biti vruća tema 2017. Već sada transformiraju brojne industrije, a tehnologija je praktički tek na početku. Andrew, koji ima dosta iskustva u tome, spomenutu knjigu i piše kako bi pomogao drugima u radu na njihovim machine learning projektima.

Koliko je AI aktualno i brzorastuće područje, pokazuju i mišljenja kako bi već sad trebalo početi pripremati barem milijun srednjoškolaca za ulazak u tu industriju, a i Bijela kuća je izdala dokument koji govori o pripremanju za budućnost.

Inače, za one kojima ime Andrewa Nga ne zvuči poznato, u pitanju je suosnivač platforme Coursera i samim tim jedan od pokretača MOOC (massive open online course) obrazovne revolucije zahvaljujući kojoj sada možete online i besplatno odslušati ogroman broj predavanja s vrhunskih inozemnih sveučilišta, položiti tečaj iz brojnih aktualnih područja te potom čak i certificirati naučeno.

Sve je krenulo 2011. na Sveučilištu Stanford, koje je besplatno ponudilo svoja 3 predmeta svakome s vezom na internet. Ogroman interes za ponuđeno inspirirao je dvoje profesora sa Stanforda, Andrewa Nga i Daphne Koller, na pokretanje platforme koja će u suradnji s još nekoliko sveučilišta ponuditi velik broj besplatnih predavanja. Tako je nastala Coursera, koja je do danas ostala najveća MOOC platforma, zabilježivši lani 17 milijuna korisnika.

Među ona tri prvotna Stanfordova predmeta bio je i MOOC na temu umjetne inteligencije, koji je privukao čak 160 000 zainteresiranih. Predavači, Sebastian Thrun i Peter Norvig, uvidjeli su mogućnost razvoja poslovnog modela ovakvog oblika edukacije i pokrenuli Udacity. Kroz suradnju Harvarda i MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) nastaje EdX, predavanja britanskih sveučilišta skupljaju se na FutureLearn, u Australiji je zaživio Open2Study, u Njemačkoj iversity… 2014. preko 400 sveučilišta priključilo se “trendu” i ponudilo svoje kolegije online; od 25 top američkih sveučilišta sudjeluje njih 22.

Predavanja na ovaj način slušaju deseci milijuna studenata, mnogi od kojih si to inače nikako ne bi mogli priuštiti jer su slabijeg imovinskog stanja ili su jednostavno na drugom kraju svijeta. Do nedavno nezamislivo: samo par klikova dijeli vas od predavanja s Harvarda, Caltecha, Sorbonne, MIT-a, Stanforda, uskoro i Oxforda, po brojnim listama vodećeg svjetskog sveučilišta. Nije li prava ludost ne iskoristiti takvu mogućnost?

Ovu obrazovnu revoluciju pokrenuli su dakle sami predavači, a kaže se, posve opravdano, da je obrazovni sustav dobar koliko su dobri i njegovi učitelji. Ljudi s idejom koje znanje žele učiniti široko dostupnim i na koji način to izvesti, osim što su pokrenuli odlične projekte, širokih će ruku prihvatiti nove predavače, s novom energijom, novim idejama i znanjima. Mogli su samo govoriti o manama postojećeg sustava, no oni su uzeli stvar u svoje ruke i pozitivan stav pretočili u djelo.

Samo pozitivan stav može polučiti pozitivne promjene. Dalo bi se sad tu pisati o problemima koji muče naš sustav, od loših rezultata testova, preko plagiranja do problematičnih izjava ovog ili onog službenika, no cilj ovog bloga su ipak prije svega pozitivne teme i primjeri – negativne su ionako dobro pokrivene drugdje.

Imamo li takve, pozitivne primjere kod nas? O, itekako.

Vjerojatno ste čuli (ako niste vrijeme vam je) za projekt Croatian Makers, u sklopu kojeg je u 360 škola podijeljeno gotovo 2000 robota i uključeno 8000 djece. Organizirana je edukacija i nacionalna liga iz robotike, a temelj svega su ravnatelji škola i nastavnici koji u projektu vide nešto iznimno korisno za tu djecu. Nedavno sam naletio na dokumentarac o kineskom gradu Shenzhenu, u kojem se događaju nevjerojatne stvari. Dok na Zapadu obično vlada uvjerenje kako Kinezi samo kopiraju, njihov Maker pokret stvara inovacije koje na Zapad tek trebaju doći, ako uopće dođu. Čitava im je filozofija posve drukčija – otvorenost i dijeljenje – a ono najbitnije, u kreativne procese uključuju i najmlađe. Dio oko 22. minute dokumentarca podsjetio me upravo na ono što rade Nenad Bakić i partneri – upoznaju djecu s novom tehnologijom i na inovativan način pripremaju za budućnost (svakako preporučam gledanje cijelog dokumentarca).

Ime Tonija Miluna teško da vam je moglo promaknuti, prije svega zbog njegovog portala na kojem nudi preko 2000 videolekcija iz čitavog niza predmeta i učenicima osnovnih i srednjih škola na što jednostavniji, a opet efikasan način objašnjava kako usvojiti pojedino gradivo. Sve to posve besplatno! Toni je za ovaj projekt zasluženo dobio i nagradu Ponos Hrvatske, a za seriju emisija Financijalac na HRT-u, kroz koju objašnjava brojne ekonomske pojmove i kako ekonomiju primjeniti u svakodnevnom životu, nedavno je dobio nagradu Akademije Zagrebačke burze za izniman doprinos izobrazbi o tržištu kapitala za 2016. godinu.

Riječki znanstvenik Sven Maričić, nakon sticanja iskustva i znanja na više međunarodnih sveučilišta i instituta, proteklih je godina radio na nizu projekata Tehničkog i Medicinskog fakulteta u Rijeci (gdje je nedavno postao i docent). Pionir je korištenja tehnologije 3D printanja u Hrvatskoj, pri čemu je najzapaženiji iskorak 3D print u kirurgiji, prvi takav u regiji, ali važno je spomenuti i 3D inkubator za klince, koji je prepoznala i zaklada Billa Gatesa. Osim znanstvenog rada i traženja kreativnog načina spajanja znanosti, umjetnosti i istraživačkog rada, Sven kroz niz projekata radi na popularizaciji znanosti kroz radionice i projekte poput Noći istraživača i RiScience. Mentor je startupova u riječkom inkubatoru i čovjek koji će vas s lakoćom zainteresirati za nove tehnologije. Ako ne vjerujete, pogledajte njegovu prezentaciju na TEDx u Zagrebu, u kojoj govori o nekim od projekata na kojima je radio.

Za nastavnika je iznimno bitno da pored podučavanja i motiviranja svojih učenika, radi na vlastitoj kompetenciji i bude u tijeku s novim vještinama kojima svoje znanje može prenositi. Profesorica matematike i informatike Lidija Kralj sjajan je primjer za to i njen su angažman u promicanju informatičke i medijske pismenosti u obrazovanju prepoznali mediji, kompanije poput Microsofta te Europska komisija i inicijativa eSkills for Jobs. Urednica je portala ucitelji.hr i digitalnog časopisa Pogled kroz prozor, eTwinning ambasadorica za Hrvatsku i voditeljica projekta Dabar, “Sigurnost djece na internetu” i ENABLE. Da, neću zaboravit spomenuti ni blog.

Kad spominjemo nastavnike koji razmišljaju out-of-the-box svakako vrijedi spomenuti i profesora Šimu Šuljića, koji je još 2004. s kolegicom Marinić Kragić preveo program GeoGebra na hrvatski, te velikog promotera čitanja i reformi obrazovnog sustava, autora brojnih knjiga s područja informatike i pionira online obrazovanja u Hrvatskoj Ivicu Kartela, koji još od 90-ih vodi školu e-92.

Primjera naravno ima još i bilo bi fenomenalno kada bi o svima njima mogli češće čitati u medijima. Upravo ovakvi predavači, nastavnici i promotori promjena rade prave reforme u hrvatskom obrazovnom sustavu. Društvo ih mora cijeniti kao ljude koji pripremaju nove generacije za budućnost i potiču njihovu kreativnost. Istovremeno, da bi napredovali učenici, moraju napredovati i njihovi nastavnici, edukacijski i financijski. Oni moraju biti nagrađeni i odgovarajućim primanjima, kako bi se zaista mogli posvetiti svom poslu. Reforme, o kojima stalno toliko slušamo, moguće su, pitanje je samo koliko ih želimo.

Turistički slogani, riječka medicina, solarna energija, vrijeme

– Sjećate se gungule oko HTZ-ovog gesla “Croatia full of life”? Bacite oko na ovu mapu i usporedite naš slogan sa sloganima drugih zemalja.

– Odlična vijest iz Rijeke: pokrenut studij medicine na engleskom jeziku. Osim što je internacionalizacija važna za znanstvenu mobilnost i dizanje ranga sveučilišta, ovo je prilika da se dio kadrova, koje ćemo bez sumnje morati uvesti, kod nas i školuje.

– Solarna energija postaje najjeftiniji oblik proizvodnje električne energije na svijetu.

Vrijeme je dragocjeno. Ne trošite ga uzalud.

Fascinantan rast ljudske populacije kroz vrijeme

Odličan video stavljen je prošli mjesec na Youtube kanal American Museum of Natural History, a pokazuje kako se čovjek proširio planetom u proteklih 200 000 godina. Gotovo svih tih 200 000 godina bilo je potrebno da ljudska populacija dosegne 1 milijardu, da bi potom u idućih 200 godina dosegnuo 7 milijardi.

Video jasno pokazuje kako se čovjek raštrkao po kontinentima te stoljećima polako brojčano rastao, u nekim regijama brže, nekim slabije, ovisno u sušama, gladima, sukobima, vremenskim prilikama i klimatskim uvjetima. Bitno je reći da se puno ljudi zapravo rađalo (po nekim procjenama, 108 milijardi je do sad živjelo na planeti), ali ih je velik broj umirao pri rođenju ili u prvim godinama života. Život je u prosjeku bio iznimno kratak – što je ujedno jedan od glavnih razloga velikog broja djece u obitelji.

Ako pratite video, vidjet ćete kako je naseljenost najgušća bila i ostala u Aziji, što se, između ostalog, može zahvaliti razvoju trgovine. Jasno je označen nastanak i poprilično dug opstanak Svilenog puta – Silk Road, koji je povezivao istočnu Aziju sa Sredozemljem. Upravo je trgovina i razmjena dobara bila ključna za daljnji razvoj društva ne samo duž tog puta, nego i općenito, što se iznova pokazuje tijekom povijesti. Čovjek prosperira kad radi i trguje.

Iako, tim istim putem iz Azije se raširila i jedna od najstrašnijih pandemija u ljudskoj povijesti, Crna smrt (kuga). Ona je na svom vrhuncu u 14. stoljeću uzela barem 70 milijuna života (neki izvori govore o 200 milijuna u cijelom svijetu), od čega po jednim izvorima trećinu, a po drugima čak dvije trećine tog broja u Europi. Populacija gradova poput Londona, Pariza, Firence, Hamburga i Moskve bila je doslovce prepolovljena. Kuga je ostala prisutna s povremenim izbijanjima nekoliko idućih stoljeća i u islamskom svijetu, diljem Otomanskog carstva, Indiji i Kini, odnoseći milijune života praktički sve do početka 20. stoljeća. Pratite broj na videu, jasno je naznačen veliki pad populacije.

Oni koji su preživjeli to tragično razdoblje profitirali su utoliko što je nestao dobar dio radne snage, pa je cijena rada porasla. Feudalizam je doživio udarac od kojeg se nije oporavio, barem u Zapadnoj i Središnjoj Europi – u Istočnoj, koja je puno bolje prošla s pandemijom, kmetstvo je još pojačano. Bilo je pokušaja i od strane zapadne aristrokracije da zadrže svoje položaje raznim zakonima, no tijekom idućih stoljeća to je dovodilo i do pobuna ljudi koji su napokon počeli izlaziti iz teškog siromaštva i bijede. Jačaju radnička prava, javlja se vlasništvo – ljudi počinju obrađivati zemlju za sebe ili druge (ali sada ne više kao kmetovi). Iako umjetnost u tom razdoblju postaje vrlo mračna, ljudi se sve više okreću sebi, počinju raditi na edukaciji, javnom zdravstvu, higijeni te razvoju medicine, a uz pojavu sanitarnih čvorova, bolju hranu, veće naknade za rad i bolji životni standard, ljudski se život produžuje, smrtnost pada, obitelj se planira drugačije, te polako raste broj stanovnika. No, bilo je potebno nekoliko stotina godina da se taj broj, odnosno stopa rasta, oporavi od učinka Crne smrti, što je još jedan pokazatelj koliko je teško to razdoblje bilo.

Prosječan čovjek danas zapravo nije ni svjestan koliko mu je dobro i koliko posjeduje u odnosu na ljude prije 100-200, a pogotovo 300-400 godina. To je glavni razlog zašto sam se ovoliko osvrnuo na ovo razdoblje, koje ujedno nudi odgovor i zašto je Zapadna Europa već tada toliko odmakla od Istočne.

Sve veći razvoj alata i strojeva naposljetku dovodi do industrijske revolucije i pravog populacijskog booma. Pripazite potom ovaj rast: od 1900. do 2000. rast čovječanstva bio je trostruko veći od dotadašnjeg rasta tijekom cijele ljudske povijesti. Do kud ćemo tako rasti? Negdje nakon 1960. dosegli smo vrhunac broja djece po obitelji, koji tada počinje padati i s 5 pada u idućih 50 godina na 2,5 djeteta, da bi se onda polako spustio na 2 i projekcije govore da bi se tako trebalo nastaviti. Prema njima, u 2100. ćemo dosegnuti 11 milijardi ljudi na planeti i razdoblje rasta će završiti.

No, ne treba brinuti oko toga: uz pažljivo promišljanje ima resursa za sve. Što je najvažnije, dio stanovništva u ekstremnom siromaštvu se iz njega izvlači i u idućih 15 godina to bi stanje moglo biti iza čovjeka općenito. Život na planeti postaje sve bolji za sve. Za više o toj temi poslušajte Hansa Roslinga, čija predavanja i prezentacije od srca i inače preporučam. Pola sata, sat njegovih riječi i počet ćete drugačije gledati na svijet oko sebe. Zavirite u Gapminder arhivu, pravo vrelo podataka kojima razbije brojne mitove.

U konačnici, mali osvrt i na nezaobilazan dio ljudske povijesti, koji je također itekako utjecao na broj stanovnika, a to su sukobi. Oni su izazvali prekrajanja granica, migracije, nastanak i nestanak nacija. Još jedan dokaz turbulentne povijesti, ali i vrijednosti svakog pokušaja stvaranja zajednice naroda koja počiva na uzajamnom poštovanju i čim slobodnijem prometu ljudi, dobara i usluga.

ps. šansa da ćete naići na ovaj tekst putem Facebooka je poprilična, pa evo i jedna usporedba s njim: 1916. bilo nas je cca. 1,7 milijardi na svijetu, a sada na kraju 2016. Facebook bilježi cca 1,8 milijardi mjesečnih korisnika. Dakle, više ljudi sada svaki mjesec dolazi na Facebook, nego što ih je uopće bilo na planeti prije samo 100 godina.

 

Za budućnost se treba pripremiti

Uber je danas poslao svoje samovozeće taksije na ceste San Franciska. Isto su napravili prije 3 mjeseca u Pittsburghu, sada su krenuli s tim i ‘kod kuće’. U vozilu se i dalje nalaze ljudi, koji po potrebi preuzimaju kontrolu nad vozilom, ali AI se razvija sve više i neće trebati dugo da vozila prometuju bez pomoći. Vremenom ćemo vidjeti takva vozila i na našim cestama.

Budućnost ne možemo zaustaviti, možemo se samo pripremiti za nju. Kod svih takvih inovacija postoji niz tehničkih, pravnih i inih pitanja, često vrlo kompliciranih, zato odgovore na njih treba početi tražiti na vrijeme. Odgovorni ljudi ne traže izlike, jer su toga svjesni. Oni malo manje odgovorni će radije iskopati neki konflikt iz prošlosti i radije se baviti time…

Nakon što je prošli tjedan predstavio trgovinu bez redova i blagajni, Amazon je danas predstavio i prvu dostavu dronom. U pitanju je još uvijek testiranje i proći će još dosta vremena dok to ne dođe u širu, komercijalnu upotrebu, ali također predstavlja nešto što nam dolazi. Naš domaći Tisak se također počeo ‘igrati’ s dronovima, no iskreno, nisam pratio detaljnije i ne znam u kojoj je to fazi. Sigurno je samo da nećemo morati čekati dolazak Amazon u ove krajeve da bi dočekali drona na svom pragu.

No, budućnost nije samo u inovacijama, već i u određenim trendovima, od kojih nam se neki neće svidjeti, ali to opet nije izlika da se za njih ne pripremimo. Jedan trend o kojem iznova slušamo jest napuštanje Hrvatske od strane zdravstvenih radnika. Nije to ništa novo, osim što svako malo s neke konferencije za medije slušamo broj ljudi koji su otišli ili se za to pripremaju: odlaze liječnici, medicinske sestre i tehničari, o odlasku se raspituju već i studenti. Naši su kadrovi u inozemstvu traženi i bolje plaćeni, pa nema mjesta čuđenju što odlaze. Najčešće su to Austrija, Njemačka, Irska i Velika Britanija, a atraktivnim ponudama mame ih i Švedska, Norveška, Danska…

To se sve pokazuje na putujućim medicinskim sajmovima koje u našim najvećim gradovima organizira tvrtka Karijere u bijelom (Careers in White International) i već godinama regrutira liječnike za tržišta Zapadne Europe. Osim u Hrvatskoj, rade takve sajmove i u Španjolskoj, Portugalu, Italiji, Bugarskoj, Grčkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj. Dakle, mi nismo nikakav poseban slučaj, dio smo šire migracije zdravstvenih djelatnika. Pogledajte kako se ta migracija kreće još od 2000. – udio inozemnih liječnika popriličan je u brojnim zemljama EU i šire, te sve ukazuje da će ti brojevi i rasti.

doktori-migranti-oecd

Što se može napraviti, dobro je pitanje. Sigurno je samo jedno: mala povećanja primanja ili represivne mjere poput radne obveze i visokih financijskih odšteta sigurno nisu i neće biti učinkovito sredstvo zadržavanja ljudi. Ako nekog trebaš, onda mu se ne groziš i ne prijetiš mu, već mu urediš prostor za rad i pustiš ga da radi. Ljude u naponu snage, željne ostvarivanja određenih životnih i karijernih ciljeva, nema smisla, niti se smije zadržavati na silu. Valja misliti na one koji ostaju i one koji tek dolaze, a za to treba i petlje i znanja i vizije.