57. dodjela nagrade Grammy

Iza nas je još jedna dodjela nagrade Grammy, red je napisat koju dok je to još aktualno (a neće biti još dugo). Dosta se tvitalo o njima, kao što se može vidjeti na ovoj vizualizaciji, no TV gledanost je ipak patila, što zbog “Walking Dead” na drugom programu, što možda zbog očekivanja ljudi da vide nešto ekstra. Znate da su dodjele i glazbenih i filmskih nagrada u problemu kad se možda i najveća galama diže oko toga kako se tko obukao za crveni tepih. Svi ti silni umjetnici koji se bore za koju sekundu Tv prijenosa, koju fotku u magazinima, red teksta više u izvještajima… Sve se manje ljudi može identificirati s njima, pa onda ni ne gledaju dodjele nagrada, kad se ionako ne razlikuju jedna od druge, niti vide to nešto ekstra. A na ono kasnije njurganje kako se od umjetnosti više ne može živjeti ti isti ljudi neće reagirati, hej, sami ste krivi.

Očito su i u CBS-u svjesni nekih stvari, pa su po prvi put omogućili besplatni prijenos online. Što opet, nije izlika domaćim televizijama da nisu prenosile manifestaciju ili barem dale neku snimku. Da im nije neugodno što je to svjetlosnim godinama od ičega u domaćoj produkciji?

Bilo je par tih trenutaka za izdvojiti…

Princeova opaska o albumima brzo se raširila internetom. Da, albumi su i dalje važni, samo ovisi čiji. Sjećate li se njegovog posljednjeg albuma? Sada se ipak sve svodi na jake singlove, a pozornost se sa snimljenog materijala, koji mogu biti ispeglani do besvijesti, prebacila na žive nastupe. Na doživljaj publike. E, tu se treba dokazati. Princeu to svakako ide.

Prince nije bio jedina zvijezda u moru onih čije stvaralaštvo starije generacije ne poznaju. Našli su se tu i AC/DC te Paul McCartney s Kanyeom Westom i Rihannom. Izveli su nove pjesme koje nećete dugo pamtiti, niti će biti hitovi. AC/DC predvode lineup ovogodišnje Coachelle, treba početi s promocijom, barem za mlađariju kojoj stare stvari ne znače previše. I svakako su njihov nastup i na Grammyjima i na Coachelli mnogi pozdravili, s druge strane pokazuje gdje je industrija danas kad nema dovoljno velikih, novijih bendova za udarne uloge, pa se izvlače provjereni stari asevi. Samo da se ne ponovi prošlogodišnja situacija s Outkastom…

E da, na Grammyje je došla i Madonna. Vidim, uglavnom se piše kako se obukla. Piše se i za već spomenutu Rihannu, ali ona ima stalno neke izlete u modni svijet, kampanje za neke brandove, pametno koristi svoj Instagram, iskorištava situacije poput Svjetskog nogometnog prvenstva, tu i tamo gostuje u nečijoj pjesmi i onda na kraju čak pobere Grammy ove godine (suradnja s Eminemom na pjesmi “Monster”), ostala je relevantna, iako je posljednji vlastiti album izdala tamo negdje krajem 2012. Tko zna, zna.

Disco diva Gloria Gaynor nije nastupala, nego imala čast predstaviti nominate u kategoriji najboljeg elektroničkog albuma i proglasiti pobjednika Aphexa Twina. Aphexa nije bilo godinama ni za lijek, a onda nas je sve iznenadio sa “Syrom” i u konkurenciji Little Dragon, deadmau5a, Mata Zoa i Royksoppa s Robyn pobrao kipić, zasluženo, premda se ne radi o najboljem djelu ovog itekako utjecajnog glazbenika. Očekivano, nije se ni pojavio, da je, bilo bi zanimljivo promatrati eventualni susret s Kanyeom Westom, koji mu je ne tako davno popalio jednu traku…

A West i njegovo ponašanje na dodjeli, što reći, a da već nije rečeno? Da tip ne postoji, morali bi ga izmislit.

Lani se sve vrtjelo oko elektronike: Daft Punk bili su epicentar svega, pobravši glavne nagrade + nastupivši s Pharrellom, Stevieom Wonderom i Nileom Rodgersom. Ove se godine sve obavilo prije izravnog TV prijenosa, a osim Aphexa šlag su pobrali Tiesto za remiks Johna Legenda (veliki radijski i festivalski hit) i Clean Bandit za najbolji plesni singl (njih ćemo ovo ljeto moći čuti na Jadranu). Bilo bi zgodno da su nagrade pobrali Royksopp i Duke Dumont, onda bih sad mogao pitati “sjećate li se njihovih nastupa na Harteri?”, no to ćemo ostaviti za neki drugi put… Daft Punk su u neku ruku bili prisutni i ove godine: Pentatonix su dobili aranžerski/a capella Grammy za svoj DP medley sačinjen od njihovih najvećih hitova u karijeri.

Zvijezda večeri bio je Sam Smith, mladi Britanac koji, iako se godinama bavi pjevanjem, široj publici postaje poznat kao gost Disclosurea na “Latch”, da bi, nakon još nekih sličnih gostovanja, lani objavio i svoj debut album. Mnogi i dalje ne znaju za njega, za što krivim dijelom medije koji su online prostor i tintu na papiru uglavnom mrčili dosadnim ponavljanjem o njegovoj otvorenoj (homo)seksualnosti. Da, dobro, čovjek nema problema s tim, pišite pobogu o onome što čovjek radi, to je bit. 3 singla koji su ušli u Billboard Top 100, milijunska prodaja albuma u SAD-u i Velikoj britaniji – Smith je jedini kojem je to uspjelo u 2014. O tome treba pisati, sve drugo je sporedno.

Brandy Clark je prva nominirana gay glazbenica u country kategoriji, ali o tome se nije nešto pisalo. Možda i zato jer je pažnja bila na Glenu Campbellu, ikoni žanra čija je borba s Alzheimerom bila inspiracija za njegovu posljednju pjesmu “I’m Not Gonna Miss You”, koja mu je donijela nagradu. Nije je primio, jer je u posebnoj ustanovi, u posljednjoj fazi bolesti.

Drago mi je da su kipići pali u ruke St. Vincent, Kendricka Lamara, Roberta Glaspera, Chick Coree… No, možda mi je ponajviše drago zbog Max Martina koji ga je dobio zbog produkcije. Većina ljudi nema pojma o kome se radi, ali ovaj Šveđanin potpisuje dobar dio pop glazbe koja nas okružuje već godinama, štoviše doslovce usmjerava pravac kojim žanr ide, a na temelju njegove karijere dala bi se napisati studija zašto su Šveđani tako uspješni u pop industriji. Da, radi se o talentu i radu, ali i samom sustavu obrazovanja u toj državi, pomoći i usmjeravanju talentiranih. Za to će jednom ići poseban tekst, ovom zgodom samo link na njegovu stranicu na Wikipediji.

Btw listajući kroz kategorije i nominacije, pomislio sam: ako smo mi na Porinu imali preko 100 kandidata u nekim kategorijama, koliko su ih onda imali ovdje, na kudikamo većem i bogatijem tržištu? Stotine, tisuće? Tko je to sve uopće slušao? Ovo je više retoričko pitanje.

Puno je ljudi strahovalo kako će nagrade u rap kategorijama pobrati Iggy Azalea. Ma, zamislite vi to samo, jedna bijela Australka, koja navodno ne cijeni tu crnu kulturu, ničim joj ne doprinosi, niti ima što za reći o aktualnim pitanjima crnačke populacije, ona da pokupi te nagrade? Pa njene pjesme uopće ne odražavaju trenutno stanje hip hopa! Srećom, Grammy birači zažmirili su na njenu nominaciju, ali i nominacije talentiranih crnih umjetnika (Childish Gambino, Common, Schoolboy Q) i nagradu za rap album dodijelili Eminemu, koji već duže vrijeme nije nešto relevantan, a ni album nije nešto posebno, da sad ne idemo u detaljno seciranje i sve kritike za mizoginiju i homofobiju u stihovima. On valjda odražava stanje hip hopa i kulture iz koje je iznikao, bez obzira što je bijel. Ah… Nemojte me krivo shvatit, nemam ništa protiv Eminema, samo je ta anti-Iggy histerija prešla svaku mjeru i na momente prešla u dvoličnost. Hip hop je danas globalna kultura.

Neki drugi jesu skrenuli pozornost na aktualnu situaciju u SAD-u, konkretno kampanju #BlackLivesMatter povezanu sa brojnim protestima zbog sve većeg broja ubojstava mladih crnaca od strane policije. I Common i Pharrell iskoristili su svoje nastupe u sklopu priredbe, referirajući se na kampanju kratkom pauzom i dizanjem ruku u zrak (kod Pharrella je to bilo nešto očitije zbog pratećih plesača s kapuljačama).

Pharrell je pritom izveo “Happy”, pjesmu koja je lani pokrenula pravu Happymaniju po svijetu i nebrojene viralne snimke (ona snimljena u Splitu jedan je od najgledanijih spotova u Hrvatskoj u 2014. a jako je zapažena bila i vani), te pjesmu zahvaljujući kojoj je i ove godine pokupio nagradu – iako se radi o pjesmi iz 2013. Eto, to je primjer hita, pjesme koja traje, koja širi neku pozitivnu poruku + može se, kao na ovogodišnjoj dodjeli Grammyja, iskoristiti za novu, aktualnu poruku.

To nije bio jedini društveno angažirani trenutak: okupljenima se s porukom potrebe dizanja svijesti o nasilju u obitelji obratio Barack Obama.

Ali, jasno je da su medijima i dalje zanimljivije haljine s crvenog tepiha. C’est la vie…

Electronic Jugoton

Objavljene su nominacije ovogodišnjeg Porina i uglavnom sam zadovoljan, u svakoj kategoriji mi je prošao barem jedan favorit, ponegdje i dva. Glavnim kategorijama dominiraju oni koji su stvarno i vladali domaćim eterom (Psihomodo Pop, Vatra, Massimo, Detour, Pavel, urban…), koji istovremeno imaju zapažene nastupe uživo. Pritom se ne radi o najvećim mogućim prostorima, već mahom onim srednje veličine, što također nešto govori o stanju domaće glazbene industrije.

Novine koje je sam ranije spominjao nisu nešto iskorištene ove godine, nadajmo se da će dogodine biti bolje. U međuvremenu, lijepo je vidjeti neke mlađe talente među nominiranima. Tu prije svega mislim na Saru Renar, jedno od glavnih imena nove kantautorske scene koja je brzo probila državne okvire. Ljudi su željni dobre, nove glazbe, a ta im je scena upravo to i ponudila. Sara Renar, Irena Žilić, Lovely Quinces, Luce, Nina Romić, Queen of Sabe, Mika Male, niz ljudi s indie kompilacije “Bistro na rubu šume”… Da se razumijemo, neki od tih ljudi rade glazbu već koju godinu, moglo ih se čuti po nekim festivalima, no tek odnedavno konačno uživaju pažnju kakvu zaslužuju.

Osobno, jedino razočaranje je što među nominiranima u kategoriji tematsko-povijesnog albuma nema kompilacije “Electronic Jugoton – synthetic music from Yugoslavia 1964-1989”, kolege nisu u dovoljnom broju prepoznale vrijednost i značaj tog izdanja.

Za neupućene, priča je to o elektroničkoj strani najvećeg glazbenog izdavača države koja više ne postoji. O glazbi na čije se izdavanje veliki izdavači ne odlučuju tek tako ni sada, a kamoli tada, u vrijeme kad je prodaja glazbe i zarada bila kudikamo veća. Kako navodi i jedan od autora kompilacije Željko Luketić u popratnom bookletu, brojke vezane za Jugoton vrlo su impresivne. Krajem šezdesetih moglo se odštampati 30 tisuća ploča dnevno, a osamdesete su bile vrhunac – godišnja produkcija dosegla je 60 milijuna primjeraka. Najprodavaniji su bili naravno folk i pop izvođači, ali label se prihvatio i nekih novih trendova u rocku, prihvaćajući punk i new wave. Bilo je dovoljno novca da se uloži u riskantnije projekte, koji nisu nužno morali biti komercijalno uspješni, ali su doprinosili imidžu izdavača. Tako se tu našlo avantgardnih i klasično školovanih glazbenika koji su radili elektroničke eksperimente, pop i rock izvođača koji su se okušali u nečem novom, a posebna su priča ploče s pričama za djecu koje su sadržavale prave kreativne dragulje. Treba istaknuti i neke isječke uzete s ploča štampanih u iznimno limitiranoj nakladi, a na kojima su se nalazili intervjui s glazbenicima i najavama nadolazećih izdanja (donedavno je taj običaj još uvijek postojao, samo s CD-ima).

Danas imamo situaciju da glazbenici mogu potpuno zaobići izdavače i sami ponuditi svoj rad publici. Brojni su upravo tako došli do široke publike i uspjeha, nesputani bilo kakvim sigurnim formulama i unaprijed postavljenim pravilima. Čitava generacija indie i elektroničkih producenata izrasla je upravo tako i po ko zna koji put uhvatila glazbenu industriju nespremnu. Velikim izdavačima trebalo je neko vrijeme da stignu na taj vlak i počnu potpisivati glazbenike koji odstupaju od nekakvog mainstreama, ali se svejedno dobro prodaju i imaju dobro posjećene nastupe. Tu naravno mislim na industriju vani – kod nas se za tim vlakom tek počelo trčati…

Jugoton je u svoje vrijeme pratio što se u glazbi događa i hrabro se odlučio objavljivati ono što je uspjelo naići na širu publiku (te gotovo ne zaostaje za svojim inozemnim suvremenicima), ali i ono namijenjeno prilično uskom krugu ljudi. Puno toga danas je zakopano u dubini 70 tisuća mastera. Neki od radova koji se nalaze na kompilaciji mogu se čuti na Youtubeu, neki ne, možemo samo zamisliti čega bi se u arhivama još moglo naći. Željko Luketić i Višeslav Laboš ovom su kompilacijom vješto zagrebli po tom uzbudljivom dijelu glazbene povijesti, koje pored osvježenja zvuka i smjelih eksperimenata unosi dozu oslobođene seksualnosti u glazbeni mainstream. Već samo taj napor, stvaranje kolekcije koja mami nastavak istraživanja, zaslužuje priznanje od strane struke. Ako još tome dodamo i sve ostalo, prije svega sjajan omot i vrlo informativnu knjižicu (na engleskom, što je odličan potez zbog svih onih izvan granica ex-Yu željnih informacija – začudili bi se koliko takvih ima), govorimo o vjerojatno najboljoj domaćoj kompilaciji u 2014. uopće.

electronicjugoton2

Porin napokon ide u korak s vremenom

Krenulo je glasanje za 22. izdanje Porina, na adrese nas nešto više od 1300 glasača stigao je materijal za prvi krug. Svi vi koji ste me htjeli na neki način podmititi imali ste dovoljno vremena…

Šalu na stranu, dobro je da se s ovim kreće čim ranije, dok je još sve iz prošle godine svježe. Iz tog se razloga u siječnju i veljači održavaju i slične inozemne manifestacije i dodjele (za razliku od medija koji svoje godišnje top liste objavljuju već početkom prosinca ili čak krajem studenog, što po meni nema smisla). Možda bi i Porin mogli vremenom dodatno “ubrzati”.

Porin ove godine prolazi kroz određene promjene.

Aplikacija za online glasanje je osvježena i izgleda izvrsno. U svim se kategorijama bira tri prijedloga, osim u kategorijama za album godine i pjesmu godine, gdje ih se bira pet. Ta novina je jako dobro došla, jer se za album godine prijavilo 66 kandidata, dok ih je u kategoriji pjesme godine čak 166!

Mislim da je potrebno uvesti malo samokontrole kod prijava. Možda izdavači žele imati zastupljeno čim više svojih izvođača, ali budimo objektivni – toliko potencijalnih pjesama godine nema ni na puno većim tržištima.

Neke su kategorije spojene (npr. klapska i tamburaška izdanja sada su u istoj kategoriji), neke izostavljene (npr. ona za urbanu klupsku glazbu, za koju nije bilo dovoljno prijavljenih, pa su pristigle kandidate razmjestili u druge kategorije, poput one za alternativnu glazbu, u kojoj se tako ponovo našlo svega). Ovo je sada dobra prilika za redefiniranje nekih kategorija, jer se recimo baš u spomenutoj za klupsku glazbu prijašnjih godina znalo naći izvođača koje baš i nećete čuti u klubovima.

A gdje je Hit?

Ukinuta je kategorija Hit godine, jedina u kojoj je pobjednika birala publika. Već se to jednom dogodilo 2003. pa je vraćena 7 godina kasnije. Iskreno, neće mi previše faliti. Poželio sam ponovno i trajno ukidanje one godine kada jednoj pobjednici gotovo nitko od kolega nije čestitao, a ona je zahvaljivala na, pazi sad, građanskoj hrabrosti onima koji su je uopće kandidirali. Užasno neugodna situacija, do kakve ne bi trebalo uopće dolaziti među kolegama, što god netko mislio o tuđem stvaralaštvu. Ali, koliko je snobizma u glazbenoj industriji, nije da me čudi.

Što je uopće hit u Hrvatskoj, zemlji gdje se PR često svim snagama upire neku pjesmu progurati kao hit čim izađe iz studija, bez da je uopće došla do publike, jedine mjerodavne da daje takve titule? A publika tu titulu daje na nastupima uživo, kupovinom i streamingom. Nagrade i priznanja do kojih se dolazi udaranjem lajkova, pozivanjem na glasanje putem telefonskih brojeva i slično, teško da mogu biti mjerodavne, kao što to nisu ni radijske top liste nastale kao rezultat dogovora urednika i izdavača.

Možda jedan dan dočekamo kategoriju koja će nagrađivati najprodavaniju (CD, vinil, download) ili najslušaniju pjesmu i album. To bi isto bilo relevantnije od nabijanja glasova telefonom.

Stvari idu na bolje i s Porinom.

Tomu svjedoči najvažnija ovogodišnja promjena – Porin je postao glazbena, a ne samo diskografska nagrada. Drugim riječima, za nagrade kandidiraju i nezavisni autori, producenti i izvođači, ljudi koji nemaju službeno diskografsko izdanje, već se predstavljaju putem platformi poput Bandcampa, Soundclouda i Youtubea. Takve platforme vani su već ravnopravni dio industrije; ima tu još puno toga za napraviti, no primjerice Billboard već uračunava Youtube preglede za svoje ljestvice, a Youtube se sa svoje strane bori protiv eventualnih malverzacija i napuhavanja brojki. Unatoč svim aktualnim polemikama, servisi poput Spotifyja uzimaju se vrlo ozbiljno – streaming je tu i pitanje je brzine u kojoj će zamijeniti download u potpunosti. Kod nas to sve skupa dosta kasni, tko je sve odgovoran duga je priča, poanta je da se napredak ne može zaustaviti.

Baš zato je dobro da i Porin počinje pratiti evoluciju glazbene industrije i ovim potezom otvara vrata mnogima koji do sad nisu mogli konkurirati za nagrade. Između ostalog tu spadaju i domaći autori indie i elektroničke glazbe, ali i svih drugih žanrova koji nešto teže nalaze mjesto kod velikih domaćih izdavača ili nacionalnih TV i radio kanala, iako se istovremeno često radi o autorima čiji je globalni doseg puno veći od onog koji postižu brojne lokalne i regionalne “zvijezde”. Očekujem daljnji napredak po tom pitanju u nadolazećim godinama.

Glazba i glazbene manifestacije spadaju među najbolje promocije koje jedna zemlja može ponuditi, stranci su nas prepoznali već, krajnje je vrijeme da to shvatimo i sami.

Toastface Grillah x hipflask

hipflask je aplikacija koja korisnicima pomaže otkriti koji se glazbeni, umjetnički i interaktivni događaji održavaju u njihovoj blizini. Kako najbolje promovirati takvu aplikaciju? Upravo jednim takvim događajem.

Istaknuti član Wu-Tang Clana Ghostface Killah nastupio je tako u Perthu u uličici iza sendvič bara čije je ime inspirirano upravo njime – Toastface Grillah. Nastup je bio besplatan za posjetitelje, a info se širio putem aplikacije. Sjajan marketinški potez i za app i za bar!

 

#ListenForYourself

Kako bi sadržajem promovirali svoje slušalice, Bose je pokrenuo #ListenForYourself kampanju, u sklopu koje se našlo više interviewa, playlista, ilustracije inspirirane glazbom i razne statističke brojke predstavljene zanimljivim infografikama. Do potrebnih brojeva došlo se u suradnji sa servisom Spotify.

Tako je Jody Barton složio poster na kojem je predstavio muškarce koji su glazbeno obilježili 2014. Možete li naslutiti o kome se radi?

menofmusic2014

(Pharell Williams, Sam Smith, Prince, Ed Sheeran, Conchita Wurst, 5 Seconds of Summer)

Koliko su plesni bili ovogodišnji hitovi Lorde, Coldplaya, Sie, Pharrella i drugih? Uzeto je top 10 pjesama svakog mjeseca i došlo do zanimljivih rezultata: brži tempo ne znači da će pjesma biti plesnija. No, tko iole posjećuje partyje to ionako zna.

danceble2014hits

Konačno, jeste li znali da je dubstep, glazbeni pokret nastao u underground južnog Londona devedesetih, sada globalno prepoznat, naročito popularan u Australiji i Novom Zelandu? S druge strane, francuski house iznimno je popularan u Južnoj Americi i Turskoj, dok je minimal techno, nastao u Berlinu, postao popularan diljem svijeta, no primat i dalje drži upravo domovina – od deset gradova u kojima je najslušaniji 7 ih se nalazi u Njemačkoj.

http://listenforyourself.tumblr.com

 

Wu Tang Wendy

Wendy Davis, kandidatkinja demokrata za guvernerku Teksasa, na dan izbora. Izgubila je na kraju, ali – Wu Tang is forever!

Sad zamislite nekog našeg političara u majici nekog domaćeg benda (manje ili više prilagođenoj kampanji, kao u ovom slučaju). Doduše, nije da ih puno ima neki logo, merch i slično, možda je i to problem…

Glazbena terapija ratnih veterana

Čini se kako je pravo vrijeme za skrenuti pozornost na jedan projekt koji spaja ratne veterane i elektroničku glazbu. U pitanju je projekt u SAD-u, no poruka koju nosi je zapravo univerzalna i slične se stvari mogu pokrenuti bilo gdje.

Koliko ste se puta okrenuli glazbi u želji da prebrodite neke trenutke ili se opustite? Većina ljudi svjesna je koliko im glazba može pomoći u određenim teškim situacijama, pa ni njeno korištenje u terapeutske svrhe nije ništa novo. No, možda će korištenje konkretno elektroničke glazbe biti iznenađanje za neke njoj ne toliko bliske.

Continue reading Glazbena terapija ratnih veterana

Zvuci znanosti Matthewa Deara

Strojevi komuniciraju s nama pomoću zvukova. Svaki zvuk ima svoje značenje. Američki DJ i producent, elektronički avant-pop umjetnik Matthew Dear harmonizirao je te zvukove u jednu nabrijanu produkciju.

Iza projekta stoji poznati brand, General Electric, koji je pred neko vrijeme otvorio svoj Soundcloud i u startu ponudio neke zanimljive zvučne snimke. Sada su otišli korak dalje i doveli Matthewa Deara u svoj GRC, globalni istraživački centar u Niskayunu (New York), u kojem je on potom zabilježio zvukove brojnih strojeva i postrojenja. Nakon kreiranja velike baze od preko tisuću zabilježenih semplova, Matthew se zatvorio u studio na dva tjedna i polako eksperimentirao, želeći s jedne strane napraviti nešto što će predstavljati General Electric, a s druge jasno biti i njegova produkcija.

Tako je nastala “Drop Science” koju možete preslušati i skinuti sa GE Soundclouda, a svakako pogledajte i video Drop Science – Matthew Dear + The Sounds Of GE.

Ukoliko se netko pak želi i sam poigrati zvukovima strojeva, baza zvukova može se skinuti s BitTorrenta.

Zamislite da ovako nešto složi HEP s nekim domaćim umjetnikom…

 

Jacbri.com