Iza nas je još jedna dodjela nagrade Grammy, red je napisat koju dok je to još aktualno (a neće biti još dugo). Dosta se tvitalo o njima, kao što se može vidjeti na ovoj vizualizaciji, no TV gledanost je ipak patila, što zbog “Walking Dead” na drugom programu, što možda zbog očekivanja ljudi da vide nešto ekstra. Znate da su dodjele i glazbenih i filmskih nagrada u problemu kad se možda i najveća galama diže oko toga kako se tko obukao za crveni tepih. Svi ti silni umjetnici koji se bore za koju sekundu Tv prijenosa, koju fotku u magazinima, red teksta više u izvještajima… Sve se manje ljudi može identificirati s njima, pa onda ni ne gledaju dodjele nagrada, kad se ionako ne razlikuju jedna od druge, niti vide to nešto ekstra. A na ono kasnije njurganje kako se od umjetnosti više ne može živjeti ti isti ljudi neće reagirati, hej, sami ste krivi.
Očito su i u CBS-u svjesni nekih stvari, pa su po prvi put omogućili besplatni prijenos online. Što opet, nije izlika domaćim televizijama da nisu prenosile manifestaciju ili barem dale neku snimku. Da im nije neugodno što je to svjetlosnim godinama od ičega u domaćoj produkciji?
Bilo je par tih trenutaka za izdvojiti…
Princeova opaska o albumima brzo se raširila internetom. Da, albumi su i dalje važni, samo ovisi čiji. Sjećate li se njegovog posljednjeg albuma? Sada se ipak sve svodi na jake singlove, a pozornost se sa snimljenog materijala, koji mogu biti ispeglani do besvijesti, prebacila na žive nastupe. Na doživljaj publike. E, tu se treba dokazati. Princeu to svakako ide.
Prince nije bio jedina zvijezda u moru onih čije stvaralaštvo starije generacije ne poznaju. Našli su se tu i AC/DC te Paul McCartney s Kanyeom Westom i Rihannom. Izveli su nove pjesme koje nećete dugo pamtiti, niti će biti hitovi. AC/DC predvode lineup ovogodišnje Coachelle, treba početi s promocijom, barem za mlađariju kojoj stare stvari ne znače previše. I svakako su njihov nastup i na Grammyjima i na Coachelli mnogi pozdravili, s druge strane pokazuje gdje je industrija danas kad nema dovoljno velikih, novijih bendova za udarne uloge, pa se izvlače provjereni stari asevi. Samo da se ne ponovi prošlogodišnja situacija s Outkastom…
E da, na Grammyje je došla i Madonna. Vidim, uglavnom se piše kako se obukla. Piše se i za već spomenutu Rihannu, ali ona ima stalno neke izlete u modni svijet, kampanje za neke brandove, pametno koristi svoj Instagram, iskorištava situacije poput Svjetskog nogometnog prvenstva, tu i tamo gostuje u nečijoj pjesmi i onda na kraju čak pobere Grammy ove godine (suradnja s Eminemom na pjesmi “Monster”), ostala je relevantna, iako je posljednji vlastiti album izdala tamo negdje krajem 2012. Tko zna, zna.
Disco diva Gloria Gaynor nije nastupala, nego imala čast predstaviti nominate u kategoriji najboljeg elektroničkog albuma i proglasiti pobjednika Aphexa Twina. Aphexa nije bilo godinama ni za lijek, a onda nas je sve iznenadio sa “Syrom” i u konkurenciji Little Dragon, deadmau5a, Mata Zoa i Royksoppa s Robyn pobrao kipić, zasluženo, premda se ne radi o najboljem djelu ovog itekako utjecajnog glazbenika. Očekivano, nije se ni pojavio, da je, bilo bi zanimljivo promatrati eventualni susret s Kanyeom Westom, koji mu je ne tako davno popalio jednu traku…
A West i njegovo ponašanje na dodjeli, što reći, a da već nije rečeno? Da tip ne postoji, morali bi ga izmislit.
Lani se sve vrtjelo oko elektronike: Daft Punk bili su epicentar svega, pobravši glavne nagrade + nastupivši s Pharrellom, Stevieom Wonderom i Nileom Rodgersom. Ove se godine sve obavilo prije izravnog TV prijenosa, a osim Aphexa šlag su pobrali Tiesto za remiks Johna Legenda (veliki radijski i festivalski hit) i Clean Bandit za najbolji plesni singl (njih ćemo ovo ljeto moći čuti na Jadranu). Bilo bi zgodno da su nagrade pobrali Royksopp i Duke Dumont, onda bih sad mogao pitati “sjećate li se njihovih nastupa na Harteri?”, no to ćemo ostaviti za neki drugi put… Daft Punk su u neku ruku bili prisutni i ove godine: Pentatonix su dobili aranžerski/a capella Grammy za svoj DP medley sačinjen od njihovih najvećih hitova u karijeri.
Zvijezda večeri bio je Sam Smith, mladi Britanac koji, iako se godinama bavi pjevanjem, široj publici postaje poznat kao gost Disclosurea na “Latch”, da bi, nakon još nekih sličnih gostovanja, lani objavio i svoj debut album. Mnogi i dalje ne znaju za njega, za što krivim dijelom medije koji su online prostor i tintu na papiru uglavnom mrčili dosadnim ponavljanjem o njegovoj otvorenoj (homo)seksualnosti. Da, dobro, čovjek nema problema s tim, pišite pobogu o onome što čovjek radi, to je bit. 3 singla koji su ušli u Billboard Top 100, milijunska prodaja albuma u SAD-u i Velikoj britaniji – Smith je jedini kojem je to uspjelo u 2014. O tome treba pisati, sve drugo je sporedno.
Brandy Clark je prva nominirana gay glazbenica u country kategoriji, ali o tome se nije nešto pisalo. Možda i zato jer je pažnja bila na Glenu Campbellu, ikoni žanra čija je borba s Alzheimerom bila inspiracija za njegovu posljednju pjesmu “I’m Not Gonna Miss You”, koja mu je donijela nagradu. Nije je primio, jer je u posebnoj ustanovi, u posljednjoj fazi bolesti.
Drago mi je da su kipići pali u ruke St. Vincent, Kendricka Lamara, Roberta Glaspera, Chick Coree… No, možda mi je ponajviše drago zbog Max Martina koji ga je dobio zbog produkcije. Većina ljudi nema pojma o kome se radi, ali ovaj Šveđanin potpisuje dobar dio pop glazbe koja nas okružuje već godinama, štoviše doslovce usmjerava pravac kojim žanr ide, a na temelju njegove karijere dala bi se napisati studija zašto su Šveđani tako uspješni u pop industriji. Da, radi se o talentu i radu, ali i samom sustavu obrazovanja u toj državi, pomoći i usmjeravanju talentiranih. Za to će jednom ići poseban tekst, ovom zgodom samo link na njegovu stranicu na Wikipediji.
Btw listajući kroz kategorije i nominacije, pomislio sam: ako smo mi na Porinu imali preko 100 kandidata u nekim kategorijama, koliko su ih onda imali ovdje, na kudikamo većem i bogatijem tržištu? Stotine, tisuće? Tko je to sve uopće slušao? Ovo je više retoričko pitanje.
Puno je ljudi strahovalo kako će nagrade u rap kategorijama pobrati Iggy Azalea. Ma, zamislite vi to samo, jedna bijela Australka, koja navodno ne cijeni tu crnu kulturu, ničim joj ne doprinosi, niti ima što za reći o aktualnim pitanjima crnačke populacije, ona da pokupi te nagrade? Pa njene pjesme uopće ne odražavaju trenutno stanje hip hopa! Srećom, Grammy birači zažmirili su na njenu nominaciju, ali i nominacije talentiranih crnih umjetnika (Childish Gambino, Common, Schoolboy Q) i nagradu za rap album dodijelili Eminemu, koji već duže vrijeme nije nešto relevantan, a ni album nije nešto posebno, da sad ne idemo u detaljno seciranje i sve kritike za mizoginiju i homofobiju u stihovima. On valjda odražava stanje hip hopa i kulture iz koje je iznikao, bez obzira što je bijel. Ah… Nemojte me krivo shvatit, nemam ništa protiv Eminema, samo je ta anti-Iggy histerija prešla svaku mjeru i na momente prešla u dvoličnost. Hip hop je danas globalna kultura.
Neki drugi jesu skrenuli pozornost na aktualnu situaciju u SAD-u, konkretno kampanju #BlackLivesMatter povezanu sa brojnim protestima zbog sve većeg broja ubojstava mladih crnaca od strane policije. I Common i Pharrell iskoristili su svoje nastupe u sklopu priredbe, referirajući se na kampanju kratkom pauzom i dizanjem ruku u zrak (kod Pharrella je to bilo nešto očitije zbog pratećih plesača s kapuljačama).
Pharrell je pritom izveo “Happy”, pjesmu koja je lani pokrenula pravu Happymaniju po svijetu i nebrojene viralne snimke (ona snimljena u Splitu jedan je od najgledanijih spotova u Hrvatskoj u 2014. a jako je zapažena bila i vani), te pjesmu zahvaljujući kojoj je i ove godine pokupio nagradu – iako se radi o pjesmi iz 2013. Eto, to je primjer hita, pjesme koja traje, koja širi neku pozitivnu poruku + može se, kao na ovogodišnjoj dodjeli Grammyja, iskoristiti za novu, aktualnu poruku.
To nije bio jedini društveno angažirani trenutak: okupljenima se s porukom potrebe dizanja svijesti o nasilju u obitelji obratio Barack Obama.
Ali, jasno je da su medijima i dalje zanimljivije haljine s crvenog tepiha. C’est la vie…
Koma 