Važnost odgovornog tržišnog komuniciranja

U utorak 17. veljače u organizaciji HURA-e u Zagrebu je održan seminar na temu “Pravo i etika u tržišnom komuniciranju”. Predavač ove iznimno važne i aktualne teme bio je poznati domaći sudski vještak za tržišno komuniciranje Kamilo Antolović, član Suda časti HURA i autor koji se bavi upravo ovdje obrađenim temama.

Vjerojatno smo svi svjesni brzine kojom se danas događaju promjene u pogledu tehnologije i informacija, iako ta brzina zna iznenaditi i nas koji nastojimo stalno sa svime biti u toku. Jedan primjerak dnevnih novina danas vam pruža više informacija nego što ih je čovjek u 18. stoljeću skupio tokom cijelog života, a gdje su još drugi mediji, društvene mreže, oglasi i općenito poruke svih mogućih vrsta…

Broj poruka kojima smo izloženi na dnevnoj bazi također raste, po nekim procjenama iznosi čak 10 000, što dovoljno govori i o promjenama u komunikaciji prema potrošačima. U novoj, dinamičnoj ekonomiji digitalnog doba dijalog između proizvođača i potrošača postao je još složeniji, propituje se prihvatljivost poruka spram potrošača i zajednice, te javljaju određeni izazovi pravne i etičke naravi koji traže prihvatljiva rješenja.

Da bi do tih rješenja, a samim tim i do odgovornog oglašavanja došli, potrebno je spomenute izazove osvijestiti u struci kako bi se izvršili odgovarajući napori i stvari počele mjenjati. Prijeko su potrebni kompetentni znalci u organizacijama, udrugama i specijaliziranim agencijama, ali i državnim institucijama, koji će zajedno s kreatorima poruka ili kao njihov regulativ stvarati pozitivne promjene.

Zašto je to toliko bitno?

Komunikacija ima ključnu ulogu u stvaranju dojmova o ljudima, proizvodima, uslugama, kompanijama. Upravo zato što može utjecati na ponašanje ljudi, očito je u pitanju moćan alat i nužna je određena kontrola, odnosno regulacija. Do nje dolazi na nekoliko nivoa:

– Pravna regulacija provodi se kroz više desetaka zakona, pravilnika, uredbi, odluka, konvencija.

– Samoregulativa kao preporučene norme ponašanja (kodeksi), kod kojih nema sankcija kao kod pravnih akata, u pitanju je više etička kategorija.

– Koregulativa odnosno situacija u kojoj zakon upućuje na strukovne norme ponašanja.

Ono na čemu treba raditi je osvješćivanje potrebe i važnosti samoregulative, posebno u slučajevima kada zakon odstupa od saznanja struke (dobar su primjer npr. subliminalne poruke, davno demantirana izmišljotina), kao i brojnih situacija koje zakon ne može sve normirati i konstantno dodavati.

Nezaobilazni dio odgovornog oglašavanja jest i poštivanje intelektualnog vlasništva te jasno razlikovanje kopiranja, plagiranja i oponašanja, što se najbolje postiže kroz proučavanje konkretnih primjera (a njih ne manjka), sve u cilju unaprijeđenja tržišnog komuniciranja u korist svih uključenih. I opet, posebno se to odnosi na struku, kojoj mora biti u interesu ozbiljnije se uloviti u koštac s ovom problematikom.

Advertisements

Kultura mora biti dostupna svima

Iako je u Velikoj Britaniji kulturna i kreativna industrija prepoznata kao bitan čimbenik nacionalnog gospodarstva, ni tamo nije sve bajno.

Ovogodišnja dodjela američke filmske nagrade Oscar pretrpjela je teške kritike zbog manjka raznolikosti među nominatima, odnosno debele (pre)zastupljenosti bijelaca i to baš u društveno napetim vremenima čestih rasnih prosvjeda i nemira. Neki govore o povratku u devedesete (zvuči poznato?), a da situacija nije baš najbolja ni u Velikoj Britaniji, pokazuje nedavno objavljena studija.

Prema njoj, raznolikost radne snage u Velikoj Britaniji se progresivno smanjuje proteklih pet godina, a pristup mogućnostima za kreativno samoizražavanje vrlo je ograničen za mnoge žene, etničke manjine i invalide. Kultura bi trebala biti relevantna i reprezentativna na način da joj može pristupiti svatko, no praksa pokazuje neke druge brojke. Primjerice, premda tamnoputi, Azijati i druge etničke manjine čine oko 14% ukupne populacije, te oko 40% u Londonu, u kreativnoj su industriji zastupljeni s kudikamo manje od 10%.

Spomenuta studija naglašava kako nije poanta prisiljavati ikoga da sudjeluje u kulturnim događanjima ili se bavi nekim kreativnim poslom, već da se svima treba pružiti mogućnost da tim aktivnostima obogati život. Ukoliko umjetnost nastavi biti orijentirana prema bijeloj srednjoj klasi, riskira svojevrsnu sklerozu kulturnog izražavanja u drugim zajednicama i zakidanje nekih budućih generacija građana, što onda povlači za sobom pravi domino-efekt.

Ne treba čuditi ovako ozbiljan stav Britanaca spram ovih grana industrije, jer su oni njihovu važnost shvatili pred više desetljeća i shodno tome krenuli u strateška ulaganja. Već sam pisao, danas im kreativna industrija doprinosi GDP-u s 8%, što je najviše u EU. Normalno, žele takav postotak zadržati, pa i pojačati ga.

Nisu društvene mreže, a ni politika, za svakog

Zamislite situaciju: na čelu ste države u teškoj gospodarskoj situaciji, nasušno su vam potrebne investicije i krediti izvana, pa odlazite u najveće svjetsko gospodarstvo kako bi predstavili svoje trenutne napore, mogućnosti za investitore i u konačnici, dogovorili po mogućnosti neke konkretne poslove odmah. Zadnje što vam je na pameti je prčkanje po telefonu i tweetanje neukusnih šala na račun onih kod kojih ste došli.

Da, to možda vrijedi za sve, osim argentinske predsjednice Cristine Fernández de Kirchner. Ona očito nije baš svladala osnove diplomacije, kamoli ponašanje na Twitteru, pa je za vrijeme posjeta Kini ismijavala njihove naglaske. Istina, kasnije se dosta uvijeno i ispričala, ako to možemo smatrati isprikom. Ajd, bar se nije pokušala izvlačiti na hakiranje. Sreća pa Kinezi nisu toliko osjetljivi, a i Argentina im je jako važna zbog dolaska na južnoameričko tržište, pa neće obraćati pozornost na ovaj gaf, no to bi svakako trebali argentinski birači, jer joj ovo nije prvi.

Pustimo Fernandez, ima ona i većih problema. Društvene mreže, kao i politika, nisu za svakog, netko se tu snalazi, netko ne.

Da u politici ima onih vičnih mrežama i trendovima, svjedoči američki kongresmen Sean Duffy, koji za potrebe interne komunikacije s obitelji i suradnicima koristi Snapchat, najbrže rastuću aplikaciju za dopisivanje u 2014. Ništa spektakularno naravno, ali održavanje pozitivnih veza i kulture u uredu ni ne treba biti spektakularno, dovoljno da je autentično i svrsishodno.

Snapchat smo mogli vidjeti u akciji i kroz kratki interview s Random Paulom, jednim od mogućih republikanskih kandidata za predsjednika SAD-a na izborima 2016. Kako Paul i njegov tim shvaćaju i koriste društvene mreže, svjedoči između ostalog i lažna Pinterest stranica Hillary Clinton složena uoči Valentinova. Washington Examiner je izdvojio dio sadržaja.

Bit će zanimljivo pratiti kojom će brzinom ostali političari, uključujući naše, prihvatiti te aplikacije i platforme u svom radu i komunikaciji među sobom i biračima.

Ikeina čestitka za Valentinovo

Kad parovi kupuju u IKEI (ili bilo kojem sličnom trgovačkom centru), često se moraju odlučiti između nekih stvari, znaju se malo i zakačiti, a u pitanju je običan shopping. Svjesni su svega toga i u Ikei, pa su, prigodno za valentinovo naravno, složili reklamu s tri para koji su zajedno još od otvaranja prvog Ikeinog dućana 1958. (dakle više od 57 godina!). Oni definitivno znaju kako tako dugo održati ljubav, a nešto od svojih recepata i prvih susreta otkrivaju u reklami…

57. dodjela nagrade Grammy

Iza nas je još jedna dodjela nagrade Grammy, red je napisat koju dok je to još aktualno (a neće biti još dugo). Dosta se tvitalo o njima, kao što se može vidjeti na ovoj vizualizaciji, no TV gledanost je ipak patila, što zbog “Walking Dead” na drugom programu, što možda zbog očekivanja ljudi da vide nešto ekstra. Znate da su dodjele i glazbenih i filmskih nagrada u problemu kad se možda i najveća galama diže oko toga kako se tko obukao za crveni tepih. Svi ti silni umjetnici koji se bore za koju sekundu Tv prijenosa, koju fotku u magazinima, red teksta više u izvještajima… Sve se manje ljudi može identificirati s njima, pa onda ni ne gledaju dodjele nagrada, kad se ionako ne razlikuju jedna od druge, niti vide to nešto ekstra. A na ono kasnije njurganje kako se od umjetnosti više ne može živjeti ti isti ljudi neće reagirati, hej, sami ste krivi.

Očito su i u CBS-u svjesni nekih stvari, pa su po prvi put omogućili besplatni prijenos online. Što opet, nije izlika domaćim televizijama da nisu prenosile manifestaciju ili barem dale neku snimku. Da im nije neugodno što je to svjetlosnim godinama od ičega u domaćoj produkciji?

Bilo je par tih trenutaka za izdvojiti…

Princeova opaska o albumima brzo se raširila internetom. Da, albumi su i dalje važni, samo ovisi čiji. Sjećate li se njegovog posljednjeg albuma? Sada se ipak sve svodi na jake singlove, a pozornost se sa snimljenog materijala, koji mogu biti ispeglani do besvijesti, prebacila na žive nastupe. Na doživljaj publike. E, tu se treba dokazati. Princeu to svakako ide.

Prince nije bio jedina zvijezda u moru onih čije stvaralaštvo starije generacije ne poznaju. Našli su se tu i AC/DC te Paul McCartney s Kanyeom Westom i Rihannom. Izveli su nove pjesme koje nećete dugo pamtiti, niti će biti hitovi. AC/DC predvode lineup ovogodišnje Coachelle, treba početi s promocijom, barem za mlađariju kojoj stare stvari ne znače previše. I svakako su njihov nastup i na Grammyjima i na Coachelli mnogi pozdravili, s druge strane pokazuje gdje je industrija danas kad nema dovoljno velikih, novijih bendova za udarne uloge, pa se izvlače provjereni stari asevi. Samo da se ne ponovi prošlogodišnja situacija s Outkastom…

E da, na Grammyje je došla i Madonna. Vidim, uglavnom se piše kako se obukla. Piše se i za već spomenutu Rihannu, ali ona ima stalno neke izlete u modni svijet, kampanje za neke brandove, pametno koristi svoj Instagram, iskorištava situacije poput Svjetskog nogometnog prvenstva, tu i tamo gostuje u nečijoj pjesmi i onda na kraju čak pobere Grammy ove godine (suradnja s Eminemom na pjesmi “Monster”), ostala je relevantna, iako je posljednji vlastiti album izdala tamo negdje krajem 2012. Tko zna, zna.

Disco diva Gloria Gaynor nije nastupala, nego imala čast predstaviti nominate u kategoriji najboljeg elektroničkog albuma i proglasiti pobjednika Aphexa Twina. Aphexa nije bilo godinama ni za lijek, a onda nas je sve iznenadio sa “Syrom” i u konkurenciji Little Dragon, deadmau5a, Mata Zoa i Royksoppa s Robyn pobrao kipić, zasluženo, premda se ne radi o najboljem djelu ovog itekako utjecajnog glazbenika. Očekivano, nije se ni pojavio, da je, bilo bi zanimljivo promatrati eventualni susret s Kanyeom Westom, koji mu je ne tako davno popalio jednu traku…

A West i njegovo ponašanje na dodjeli, što reći, a da već nije rečeno? Da tip ne postoji, morali bi ga izmislit.

Lani se sve vrtjelo oko elektronike: Daft Punk bili su epicentar svega, pobravši glavne nagrade + nastupivši s Pharrellom, Stevieom Wonderom i Nileom Rodgersom. Ove se godine sve obavilo prije izravnog TV prijenosa, a osim Aphexa šlag su pobrali Tiesto za remiks Johna Legenda (veliki radijski i festivalski hit) i Clean Bandit za najbolji plesni singl (njih ćemo ovo ljeto moći čuti na Jadranu). Bilo bi zgodno da su nagrade pobrali Royksopp i Duke Dumont, onda bih sad mogao pitati “sjećate li se njihovih nastupa na Harteri?”, no to ćemo ostaviti za neki drugi put… Daft Punk su u neku ruku bili prisutni i ove godine: Pentatonix su dobili aranžerski/a capella Grammy za svoj DP medley sačinjen od njihovih najvećih hitova u karijeri.

Zvijezda večeri bio je Sam Smith, mladi Britanac koji, iako se godinama bavi pjevanjem, široj publici postaje poznat kao gost Disclosurea na “Latch”, da bi, nakon još nekih sličnih gostovanja, lani objavio i svoj debut album. Mnogi i dalje ne znaju za njega, za što krivim dijelom medije koji su online prostor i tintu na papiru uglavnom mrčili dosadnim ponavljanjem o njegovoj otvorenoj (homo)seksualnosti. Da, dobro, čovjek nema problema s tim, pišite pobogu o onome što čovjek radi, to je bit. 3 singla koji su ušli u Billboard Top 100, milijunska prodaja albuma u SAD-u i Velikoj britaniji – Smith je jedini kojem je to uspjelo u 2014. O tome treba pisati, sve drugo je sporedno.

Brandy Clark je prva nominirana gay glazbenica u country kategoriji, ali o tome se nije nešto pisalo. Možda i zato jer je pažnja bila na Glenu Campbellu, ikoni žanra čija je borba s Alzheimerom bila inspiracija za njegovu posljednju pjesmu “I’m Not Gonna Miss You”, koja mu je donijela nagradu. Nije je primio, jer je u posebnoj ustanovi, u posljednjoj fazi bolesti.

Drago mi je da su kipići pali u ruke St. Vincent, Kendricka Lamara, Roberta Glaspera, Chick Coree… No, možda mi je ponajviše drago zbog Max Martina koji ga je dobio zbog produkcije. Većina ljudi nema pojma o kome se radi, ali ovaj Šveđanin potpisuje dobar dio pop glazbe koja nas okružuje već godinama, štoviše doslovce usmjerava pravac kojim žanr ide, a na temelju njegove karijere dala bi se napisati studija zašto su Šveđani tako uspješni u pop industriji. Da, radi se o talentu i radu, ali i samom sustavu obrazovanja u toj državi, pomoći i usmjeravanju talentiranih. Za to će jednom ići poseban tekst, ovom zgodom samo link na njegovu stranicu na Wikipediji.

Btw listajući kroz kategorije i nominacije, pomislio sam: ako smo mi na Porinu imali preko 100 kandidata u nekim kategorijama, koliko su ih onda imali ovdje, na kudikamo većem i bogatijem tržištu? Stotine, tisuće? Tko je to sve uopće slušao? Ovo je više retoričko pitanje.

Puno je ljudi strahovalo kako će nagrade u rap kategorijama pobrati Iggy Azalea. Ma, zamislite vi to samo, jedna bijela Australka, koja navodno ne cijeni tu crnu kulturu, ničim joj ne doprinosi, niti ima što za reći o aktualnim pitanjima crnačke populacije, ona da pokupi te nagrade? Pa njene pjesme uopće ne odražavaju trenutno stanje hip hopa! Srećom, Grammy birači zažmirili su na njenu nominaciju, ali i nominacije talentiranih crnih umjetnika (Childish Gambino, Common, Schoolboy Q) i nagradu za rap album dodijelili Eminemu, koji već duže vrijeme nije nešto relevantan, a ni album nije nešto posebno, da sad ne idemo u detaljno seciranje i sve kritike za mizoginiju i homofobiju u stihovima. On valjda odražava stanje hip hopa i kulture iz koje je iznikao, bez obzira što je bijel. Ah… Nemojte me krivo shvatit, nemam ništa protiv Eminema, samo je ta anti-Iggy histerija prešla svaku mjeru i na momente prešla u dvoličnost. Hip hop je danas globalna kultura.

Neki drugi jesu skrenuli pozornost na aktualnu situaciju u SAD-u, konkretno kampanju #BlackLivesMatter povezanu sa brojnim protestima zbog sve većeg broja ubojstava mladih crnaca od strane policije. I Common i Pharrell iskoristili su svoje nastupe u sklopu priredbe, referirajući se na kampanju kratkom pauzom i dizanjem ruku u zrak (kod Pharrella je to bilo nešto očitije zbog pratećih plesača s kapuljačama).

Pharrell je pritom izveo “Happy”, pjesmu koja je lani pokrenula pravu Happymaniju po svijetu i nebrojene viralne snimke (ona snimljena u Splitu jedan je od najgledanijih spotova u Hrvatskoj u 2014. a jako je zapažena bila i vani), te pjesmu zahvaljujući kojoj je i ove godine pokupio nagradu – iako se radi o pjesmi iz 2013. Eto, to je primjer hita, pjesme koja traje, koja širi neku pozitivnu poruku + može se, kao na ovogodišnjoj dodjeli Grammyja, iskoristiti za novu, aktualnu poruku.

To nije bio jedini društveno angažirani trenutak: okupljenima se s porukom potrebe dizanja svijesti o nasilju u obitelji obratio Barack Obama.

Ali, jasno je da su medijima i dalje zanimljivije haljine s crvenog tepiha. C’est la vie…

Globalni indeks inovacija

The Global Innovation Index 2015 – prema Bloombergovoj ovogodišnjoj listi 50 najinovativnijih zemalja svijeta i ne stojimo tako loše. Kakav bi rezultat bio da se sami ocjenjujemo?

“I’ve had dozens of meetings over the years with leaders from around the world who asked how they can build their own Silicon Valley. It never works.” He has his own theory about what does work, though it’s not exactly scientific: There’s a magic. There’s a love for entrepreneurship and experimentation that must be there.

Zvuči li vam poznato ovaj dio o vođama koji žele pokrenuti svoj Silicon Valley?

Ovaj dio o ljubavi prema poduzetništvu i eksperimentiranju je također jako dobar, kao i misao koja kaže kako je inovacija najbolji lijek za stagnaciju. Stvaranje proizvoda i usluga koje život čine boljim, bez obzira radi li se o cjepivima, klima uređajima ili aplikacijama za dopisivanje.

Šteta što smo mi poznati prije svega po inovaciji u donošenju suludih propisa i eksperimentiranju sa živcima onih koji bi nešto radili i stvarali. Brojne danas velike i moćne kompanije u SAD-u započele su svoj put doslovce u dnevnim sobama ili garažama. Kod nas tako nešto ne bi bilo moguće – jer im to ne dopuštaju važeći propisi, koji često graniče s apsurdima.

Electronic Jugoton

Objavljene su nominacije ovogodišnjeg Porina i uglavnom sam zadovoljan, u svakoj kategoriji mi je prošao barem jedan favorit, ponegdje i dva. Glavnim kategorijama dominiraju oni koji su stvarno i vladali domaćim eterom (Psihomodo Pop, Vatra, Massimo, Detour, Pavel, urban…), koji istovremeno imaju zapažene nastupe uživo. Pritom se ne radi o najvećim mogućim prostorima, već mahom onim srednje veličine, što također nešto govori o stanju domaće glazbene industrije.

Novine koje je sam ranije spominjao nisu nešto iskorištene ove godine, nadajmo se da će dogodine biti bolje. U međuvremenu, lijepo je vidjeti neke mlađe talente među nominiranima. Tu prije svega mislim na Saru Renar, jedno od glavnih imena nove kantautorske scene koja je brzo probila državne okvire. Ljudi su željni dobre, nove glazbe, a ta im je scena upravo to i ponudila. Sara Renar, Irena Žilić, Lovely Quinces, Luce, Nina Romić, Queen of Sabe, Mika Male, niz ljudi s indie kompilacije “Bistro na rubu šume”… Da se razumijemo, neki od tih ljudi rade glazbu već koju godinu, moglo ih se čuti po nekim festivalima, no tek odnedavno konačno uživaju pažnju kakvu zaslužuju.

Osobno, jedino razočaranje je što među nominiranima u kategoriji tematsko-povijesnog albuma nema kompilacije “Electronic Jugoton – synthetic music from Yugoslavia 1964-1989”, kolege nisu u dovoljnom broju prepoznale vrijednost i značaj tog izdanja.

Za neupućene, priča je to o elektroničkoj strani najvećeg glazbenog izdavača države koja više ne postoji. O glazbi na čije se izdavanje veliki izdavači ne odlučuju tek tako ni sada, a kamoli tada, u vrijeme kad je prodaja glazbe i zarada bila kudikamo veća. Kako navodi i jedan od autora kompilacije Željko Luketić u popratnom bookletu, brojke vezane za Jugoton vrlo su impresivne. Krajem šezdesetih moglo se odštampati 30 tisuća ploča dnevno, a osamdesete su bile vrhunac – godišnja produkcija dosegla je 60 milijuna primjeraka. Najprodavaniji su bili naravno folk i pop izvođači, ali label se prihvatio i nekih novih trendova u rocku, prihvaćajući punk i new wave. Bilo je dovoljno novca da se uloži u riskantnije projekte, koji nisu nužno morali biti komercijalno uspješni, ali su doprinosili imidžu izdavača. Tako se tu našlo avantgardnih i klasično školovanih glazbenika koji su radili elektroničke eksperimente, pop i rock izvođača koji su se okušali u nečem novom, a posebna su priča ploče s pričama za djecu koje su sadržavale prave kreativne dragulje. Treba istaknuti i neke isječke uzete s ploča štampanih u iznimno limitiranoj nakladi, a na kojima su se nalazili intervjui s glazbenicima i najavama nadolazećih izdanja (donedavno je taj običaj još uvijek postojao, samo s CD-ima).

Danas imamo situaciju da glazbenici mogu potpuno zaobići izdavače i sami ponuditi svoj rad publici. Brojni su upravo tako došli do široke publike i uspjeha, nesputani bilo kakvim sigurnim formulama i unaprijed postavljenim pravilima. Čitava generacija indie i elektroničkih producenata izrasla je upravo tako i po ko zna koji put uhvatila glazbenu industriju nespremnu. Velikim izdavačima trebalo je neko vrijeme da stignu na taj vlak i počnu potpisivati glazbenike koji odstupaju od nekakvog mainstreama, ali se svejedno dobro prodaju i imaju dobro posjećene nastupe. Tu naravno mislim na industriju vani – kod nas se za tim vlakom tek počelo trčati…

Jugoton je u svoje vrijeme pratio što se u glazbi događa i hrabro se odlučio objavljivati ono što je uspjelo naići na širu publiku (te gotovo ne zaostaje za svojim inozemnim suvremenicima), ali i ono namijenjeno prilično uskom krugu ljudi. Puno toga danas je zakopano u dubini 70 tisuća mastera. Neki od radova koji se nalaze na kompilaciji mogu se čuti na Youtubeu, neki ne, možemo samo zamisliti čega bi se u arhivama još moglo naći. Željko Luketić i Višeslav Laboš ovom su kompilacijom vješto zagrebli po tom uzbudljivom dijelu glazbene povijesti, koje pored osvježenja zvuka i smjelih eksperimenata unosi dozu oslobođene seksualnosti u glazbeni mainstream. Već samo taj napor, stvaranje kolekcije koja mami nastavak istraživanja, zaslužuje priznanje od strane struke. Ako još tome dodamo i sve ostalo, prije svega sjajan omot i vrlo informativnu knjižicu (na engleskom, što je odličan potez zbog svih onih izvan granica ex-Yu željnih informacija – začudili bi se koliko takvih ima), govorimo o vjerojatno najboljoj domaćoj kompilaciji u 2014. uopće.

electronicjugoton2