Nisu društvene mreže, a ni politika, za svakog

Zamislite situaciju: na čelu ste države u teškoj gospodarskoj situaciji, nasušno su vam potrebne investicije i krediti izvana, pa odlazite u najveće svjetsko gospodarstvo kako bi predstavili svoje trenutne napore, mogućnosti za investitore i u konačnici, dogovorili po mogućnosti neke konkretne poslove odmah. Zadnje što vam je na pameti je prčkanje po telefonu i tweetanje neukusnih šala na račun onih kod kojih ste došli.

Da, to možda vrijedi za sve, osim argentinske predsjednice Cristine Fernández de Kirchner. Ona očito nije baš svladala osnove diplomacije, kamoli ponašanje na Twitteru, pa je za vrijeme posjeta Kini ismijavala njihove naglaske. Istina, kasnije se dosta uvijeno i ispričala, ako to možemo smatrati isprikom. Ajd, bar se nije pokušala izvlačiti na hakiranje. Sreća pa Kinezi nisu toliko osjetljivi, a i Argentina im je jako važna zbog dolaska na južnoameričko tržište, pa neće obraćati pozornost na ovaj gaf, no to bi svakako trebali argentinski birači, jer joj ovo nije prvi.

Pustimo Fernandez, ima ona i većih problema. Društvene mreže, kao i politika, nisu za svakog, netko se tu snalazi, netko ne.

Da u politici ima onih vičnih mrežama i trendovima, svjedoči američki kongresmen Sean Duffy, koji za potrebe interne komunikacije s obitelji i suradnicima koristi Snapchat, najbrže rastuću aplikaciju za dopisivanje u 2014. Ništa spektakularno naravno, ali održavanje pozitivnih veza i kulture u uredu ni ne treba biti spektakularno, dovoljno da je autentično i svrsishodno.

Snapchat smo mogli vidjeti u akciji i kroz kratki interview s Random Paulom, jednim od mogućih republikanskih kandidata za predsjednika SAD-a na izborima 2016. Kako Paul i njegov tim shvaćaju i koriste društvene mreže, svjedoči između ostalog i lažna Pinterest stranica Hillary Clinton složena uoči Valentinova. Washington Examiner je izdvojio dio sadržaja.

Bit će zanimljivo pratiti kojom će brzinom ostali političari, uključujući naše, prihvatiti te aplikacije i platforme u svom radu i komunikaciji među sobom i biračima.

I političare hakiraju, zar ne?

Jedan se američki političar nedavno našao u problemima nakon što je otkriveno kako na Twitteru prati glumicu iz filmova za odrasle. Pa što, reći ćete, on je odrastao čovjek, te kao i svi drugi, može pratiti koga god želi i komunicirati s kim god želi. Nije li to smisao društvenih mreža? Svojim postupkom nikog nije povrijedio. Uostalom, žena u pitanju bavi se posve legalnim poslom.

Kako je u pitanju Belle Knox, mogao je kao razlog navesti i nedavni medijski šušur, koji se oko navedene mlade dame uskovitlao kada je prokazana kao studentica sveučilišta Duke, koja radom u adult industriji plaća svoje račune. U krajnjoj liniji, do praćenja je moglo doći greškom nekog od asistenata u uredu, koji često vode društvene mreže političara, ili posve slučajno, skrolanjem lajne na kojoj se našao neki njen tweet. Manji telefon, brzina… Nategnuto, ali moguće.

Ali ne, Steve Bellone se uhvatio za najkraću slamku: hakirali su me i sve sam prijavio policiji!

Možda je čovjeka uhvatio strah, ipak je on obiteljski čovjek, a u SAD-u se kao minus na izborima iskorištava i posjet striptiz klubu prije 15 godina. Možda je stvarno računao kako će mu proći izgovor kojim se nešto prije njega neuspješno pokušao izvući Anthony Weiner. Nije upalilo.

Tek par dana nakon Bellonea, gradonačelnica Rochestera Lovely Warren ustvrdila je kako su joj Facebook i Twitter hakirani i kako ona nije poslala izvjesne poruke. Irski političar Michael McGrath jako se naljutio kad su ga prijatelji zvali i pitali zašto na Facebooku “lajka” MILF-ove. Brže-bolje je ugasio stranicu, s namjerom da kasnije istraži kako je do svega došlo, ali da, sigurno su u pitanju hakeri. Na kompromitaciju profila požalio se i kolega mu Alex White kada je ljudima za oko zapeo jedan NSFW tweet među favoritima.

Ovih dana i u Hrvatskoj imamo slučaj u kojem jedna gospođa tvrdi kako iza Facebook statusa punog mržnje stoji haker te kako je sve prijavljeno policiji. Otegotna okolnost u potkrepljivanju tih tvrdnji, osim činjenice da se javila tek nakon nekoliko dana i brojnih negativnih reakcija, raniji su slični statusi. Dok se predstavnici stranke ograđuju od takvih istupa i najavljuju stegovni postupak, tviteraši su dobar dio dana proveli u ismijavanju “hakerskog izgovora”.

Političari nisu jedini koji se pokušavaju izvući pričom o hakiranju. Taj neuvjerljivi izgovor znaju potegnuti i drugi u slučaju negativno primljenog komentara ili izostanka željene reakcije.

Može li do hakiranja stvarno doći?

Teško, ali može. Twitter je prije par godina imao dosta problema s tim. Nešto bi o tome mogao reći Nick Griffin, kao i ruski premijer Medvjedev. Agencije i mediji poput AP, CBS i Fox News također su prošle muku s hakerima, koji su putem njihovih profila plasirali lažne vijestio ciljajući uglavnom – političare. Ponekad problem nije hakirani profil, već servis za skraćivanje linkova koji se koristi.

Kako profile političara često održavaju asistenti odnosno posebni digitalni timovi, uvijek je moguća kompromitacija Facebook stranice preko njihovih osobnih profila. Pristup mora imati ograničen broj ljudi, prilikom eventualne promjene tih ljudi šifre treba promijeniti. Jednostavno, ukoliko ste političar, tko ima pristup profilu – ima pristup vašem najvažnijem alatu, glasu kojim se obraćate biračima.

Već smo ustanovili kako treba paziti što se piše. U doba elektroničke komunikacije političari su pod još većom lupom javnosti i s manje privatnosti nego prije.

U većini slučajeva ipak se radi o nemuštom izmotavanju, a ne hakiranju, pa pored jačih šifri i mjera opreza, političari moraju poraditi na – boljim izgovorima.

Politika na Twitteru

Bez obzira pratite li politiku putem društvenih mreža ili je upravo tamo želite izbjeći, Twitter prednjači u odnosu na Facebook. To se, pored vašeg vlastitog odabira prijatelja/followera, može zahvaliti prije svega algoritmima koji određuju što će vam se prikazivati u feedu. Twitter prikazuje sadržaj u realnom vremenu, Facebook na temelju vaših aktivnosti pretpostavlja što bi vam trebao prikazati, što u praksi znači da ćete neke sadržaje vidjeti skoro odmah, nakon par minuta, pola sata, par sati ili možda drugi dan. Neke stvari uopće nećete vidjeti.

Twitter je iz tog razloga trenutno kudikamo primjereniji komentiranju aktualnih događaja, pogotovo kad se radi o događajima u realnom vremenu i uz hashtagove, kao što je slučaj ovih dana s #izboriprh / #izbori2014. To je razlog zašto i HRT već dvije godine prilikom izbora koristi upravo Twitter (a u nizu emisija koristi i Facebook; sve je to vrlo pohvalno i primjer drugima). Zašto kažem da je Twitter trenutno primjereniji? Zato jer su nedavno najavili kako bi se stvari mogle uskoro promijeniti i kako će algoritam biti nalik onom Facebookovom, odnosno prikazivat će tweetove koji odgovaraju vašim interesima i interakciji s drugim korisnicima. Nadajmo se da će Twitter od toga odustati i pustiti stvari kakve jesu sada…

Populariziranje Twittera u medijima rezultira novim korisnicima, mada je teško procijeniti koliko su ih točno ovi izbori donijeli. Ono što jest sigurno je da posebni politički događaji, pored manifestacija poput dodjele Oscara i Eurosonga, izazivaju najveći šušur među domaćim korisnicima. Osim izbora, tome smo svjedočili i prilikom Sanaderove ostavke te uhićenja njega i Nadana Vidoševića. Treba svakako reći da je Twitter u prednosti nad Facebookom i zato što se lakše ostvaruje komunicikacija onih koji se međusobno ne prate.

Suma sumarum: Twitter je primjereniji za komentiranje političkih događaja, prihvatili su ga birači i mediji, logično je pretpostaviti da su tu onda i političari. Tko ne bi koristio takav brz, efikasan i ne odveć kompliciran kanal za održavanje stalne komunikacije s potencijalnim biračima, gotovo pa stvoren upravo za politiku i odašiljanje kratkih i jasnih poruka? Pa… hrvatski političari, koji su tu više iznimke nego pravilo.

Pozitivno je što oni koji su tu već neko vrijeme, poput Vojka Obersnela, Daniela Mondekara, Marije Lugarić, Ruže Tomašić,  Jadranke Kosor, dožupana PGŽ Marka Borasa Mandića ili mladog konzervativca Mate Mijića, koriste ovu društvenu mrežu na kvalitetan način, uspješno balansirajući svoje privatne i političke živote. Možda na Twitteru nemaju publiku kakvu mogu okupiti na Facebooku, ali doseg poruka svakako nije zanemariv. Uostalom, većina navedenih znala se naći u medijima upravo zbog nekih svojih komentara na Twitteru.

U aktualnoj kampanji za predsjednika neki kandidati su “otkrili” Twitter tek neposredno uoči samih izbora, nekima je služio više kao RSS objava na Facebooku. Profil Milana Kujundžića aktivan je cijele 2014. ali isključivo jednosmjerno i uglavnom u mjesecima uoči izbora. Ivo Josipović ima profil otprije, no hibernirao je zadnjih nekoliko godina, a onda se naglo uključio plaćenom promidžbom – promoviranim tweetovima i promoviranim profilom. Kako je ta mogućnost oglašavanja na Twitteru u Hrvatsku došla tek prije nekoliko tjedana, postao je i jedan od prvih “brandova” koji su iskoristili tu mogućnost. Zainteresirani su mu jednu večer mogli postavljati i pitanja, koristeći kao hashtag njegovo geslo #tojepraviput.

Tviteraši bi svakako više cijenili sve te napore da im je prethodila određena aktivnost profila i tijekom mandata. Pravovremenost, učestalost i autentičnost više su nego poželjni na ovoj društvenoj mreži. Iznad svega, cijeni se dvosmjerna komunikacija.

I svakako treba paziti na ono što se objavljuje, jer uz brze prste tviteraša i servise poput Politwoopsa, čak i pobrisani tweetovi ostaju zabilježeni.

Hrvati i informatika

Prošle je godine u SAD-u pokrenut program Hour of Code, u koji se do sad uključilo 70 milijuna učenika, studenata i drugih zainteresiranih. I sam sam isprobao neke programe i moram pohvaliti izvedbu cijelog projekta. Ove se godine u projekt ponovo uključilo na desetke milijuna ljudi, neki samo sa željom da probaju nešto novo, neki da steknu nova znanja, koja im mogu promijeniti život.

Uključio se ove godine i jedan poseban student – Barack Obama – koji je tako postao prvi američki predsjednik koji je ispisao liniju koda. Nešto slično vidjeli smo nedavno i od britanskog premijera Camerona. Netko će reći da je u pitanju čisti politički PR ili populizam, iako je ruku na srce Obama, koji izbor na mjesto predsjednika može zahvaliti i vještoj kampanji na društvenim mrežama, već ranije zagovarao uvođenje informatike kao obveznog predmeta u srednje škole. Uopće ne sumnjam da su ti ljudi svjesni nužnosti većeg ulaganja u informatičku pismenost mladih u svojim zemljama i da su iz svojih pozicija spremni povući odgovarajuće poteze. Već njihovo samo pojavljivanje u obrazovnim projektima i kampanjama znači jako puno.

Kakva je situacija kod nas? Ne baš bajna.

11% hrvatskih učenika je informatički nepismeno, 42% do kraja osnovnoškolskog obrazovanja ovlada tek osnovnim vještinama, samo 1% došlo je do najvišeg stupnja informatičke pismenosti. To su podaci prvog međunarodnog istraživanja računalne i informacijske pismenosti (ICILS), provedeno među 21 državom svijeta. Na jedno računalo dolazi 26 učenika, po čemu smo predzadnji u istraživanju. U usporedbi s drugima ispada da smo iznad svjetskog prosjeka, ali to je samo zato jer je nekoliko drugih zemalja očajno loše.

Uostalom, svako malo imamo prilike čitati u medijima o nedovoljnoj opremljenosti škola, neprihvaćanju digitalizacije nastave od strane nastavnika ili ukidanju informatike tamo gdje postoje i želja i mogućnosti za nju (potonje sam iskusio i sam, prije gotovo 20 godina – čovjek bi očekivao da se odonda nešto promijenilo u sustavu!). S druge strane slušamo o sve većem manjku IT kadrova, odlascima postojećih u inozemstvo, nepostojanju dugoročne obrazovne strategije. To ne sprečava političare da govore o razvijanju industrija temeljenih na visokim tehnologijama ili nekakvim domaćim Silicijskim dolinama. Sami procijenite koliko je to realno.

Wu Tang Wendy

Wendy Davis, kandidatkinja demokrata za guvernerku Teksasa, na dan izbora. Izgubila je na kraju, ali – Wu Tang is forever!

Sad zamislite nekog našeg političara u majici nekog domaćeg benda (manje ili više prilagođenoj kampanji, kao u ovom slučaju). Doduše, nije da ih puno ima neki logo, merch i slično, možda je i to problem…

Ne dirajte nam internet!

Mađarska je najavila poseban porez na internet promet, no ljudima ta ideja nije baš dobro sjela, pa su izašli na ulice u velikom broju. Svašta se danas ljudima može oduzeti ili nametnuti, ali internet očito nije na toj listi. Dapače, već ga se u nekim zemljama smatra ljudskim pravom.

Od izbjeglice do ministrice

Od izbjeglice do ministrice i to sa samo 27 godina. Filmska priča i pol.

Netko će reći da je (pre)mlada za funkciju ministrice obrazovanja. Usporedbe radi, alžirski ministar za mlade ima 61. Ona je barem donedavno bila u sustavu, pa vjerojatno zna na čemu treba poraditi.

link