Casey Neistat u Hrvatskoj

Casey Neistat je superpopularni YouTuber kojeg prati preko 4 milijuna ljudi, čovjek koji stvarno majstorski zna kreirati zanimljiv sadržaj i promovirati ga vrlo zahtjevnoj publici. ovo je ljeto boravio u Hrvatskoj, pritom naravno snimajući video. Dobro su se zabavili, što se vidi iz priloženog, bez obzira na sve probleme – zagubila im se prtljaga koja je morala biti posebno dopremljena iz Frankfurta. Naši su ih gradovi oduševili, a uspjeli su naći i jednu plažu samo za sebe (što je svakako uspjeh čak i nama domaćima preko sezone).

Ako želite od nekog učiti o kreiranju zanimljivog sadržaja na video platformama, to bi svakako trebao biti Casey.

Porin napokon ide u korak s vremenom

Krenulo je glasanje za 22. izdanje Porina, na adrese nas nešto više od 1300 glasača stigao je materijal za prvi krug. Svi vi koji ste me htjeli na neki način podmititi imali ste dovoljno vremena…

Šalu na stranu, dobro je da se s ovim kreće čim ranije, dok je još sve iz prošle godine svježe. Iz tog se razloga u siječnju i veljači održavaju i slične inozemne manifestacije i dodjele (za razliku od medija koji svoje godišnje top liste objavljuju već početkom prosinca ili čak krajem studenog, što po meni nema smisla). Možda bi i Porin mogli vremenom dodatno “ubrzati”.

Porin ove godine prolazi kroz određene promjene.

Aplikacija za online glasanje je osvježena i izgleda izvrsno. U svim se kategorijama bira tri prijedloga, osim u kategorijama za album godine i pjesmu godine, gdje ih se bira pet. Ta novina je jako dobro došla, jer se za album godine prijavilo 66 kandidata, dok ih je u kategoriji pjesme godine čak 166!

Mislim da je potrebno uvesti malo samokontrole kod prijava. Možda izdavači žele imati zastupljeno čim više svojih izvođača, ali budimo objektivni – toliko potencijalnih pjesama godine nema ni na puno većim tržištima.

Neke su kategorije spojene (npr. klapska i tamburaška izdanja sada su u istoj kategoriji), neke izostavljene (npr. ona za urbanu klupsku glazbu, za koju nije bilo dovoljno prijavljenih, pa su pristigle kandidate razmjestili u druge kategorije, poput one za alternativnu glazbu, u kojoj se tako ponovo našlo svega). Ovo je sada dobra prilika za redefiniranje nekih kategorija, jer se recimo baš u spomenutoj za klupsku glazbu prijašnjih godina znalo naći izvođača koje baš i nećete čuti u klubovima.

A gdje je Hit?

Ukinuta je kategorija Hit godine, jedina u kojoj je pobjednika birala publika. Već se to jednom dogodilo 2003. pa je vraćena 7 godina kasnije. Iskreno, neće mi previše faliti. Poželio sam ponovno i trajno ukidanje one godine kada jednoj pobjednici gotovo nitko od kolega nije čestitao, a ona je zahvaljivala na, pazi sad, građanskoj hrabrosti onima koji su je uopće kandidirali. Užasno neugodna situacija, do kakve ne bi trebalo uopće dolaziti među kolegama, što god netko mislio o tuđem stvaralaštvu. Ali, koliko je snobizma u glazbenoj industriji, nije da me čudi.

Što je uopće hit u Hrvatskoj, zemlji gdje se PR često svim snagama upire neku pjesmu progurati kao hit čim izađe iz studija, bez da je uopće došla do publike, jedine mjerodavne da daje takve titule? A publika tu titulu daje na nastupima uživo, kupovinom i streamingom. Nagrade i priznanja do kojih se dolazi udaranjem lajkova, pozivanjem na glasanje putem telefonskih brojeva i slično, teško da mogu biti mjerodavne, kao što to nisu ni radijske top liste nastale kao rezultat dogovora urednika i izdavača.

Možda jedan dan dočekamo kategoriju koja će nagrađivati najprodavaniju (CD, vinil, download) ili najslušaniju pjesmu i album. To bi isto bilo relevantnije od nabijanja glasova telefonom.

Stvari idu na bolje i s Porinom.

Tomu svjedoči najvažnija ovogodišnja promjena – Porin je postao glazbena, a ne samo diskografska nagrada. Drugim riječima, za nagrade kandidiraju i nezavisni autori, producenti i izvođači, ljudi koji nemaju službeno diskografsko izdanje, već se predstavljaju putem platformi poput Bandcampa, Soundclouda i Youtubea. Takve platforme vani su već ravnopravni dio industrije; ima tu još puno toga za napraviti, no primjerice Billboard već uračunava Youtube preglede za svoje ljestvice, a Youtube se sa svoje strane bori protiv eventualnih malverzacija i napuhavanja brojki. Unatoč svim aktualnim polemikama, servisi poput Spotifyja uzimaju se vrlo ozbiljno – streaming je tu i pitanje je brzine u kojoj će zamijeniti download u potpunosti. Kod nas to sve skupa dosta kasni, tko je sve odgovoran duga je priča, poanta je da se napredak ne može zaustaviti.

Baš zato je dobro da i Porin počinje pratiti evoluciju glazbene industrije i ovim potezom otvara vrata mnogima koji do sad nisu mogli konkurirati za nagrade. Između ostalog tu spadaju i domaći autori indie i elektroničke glazbe, ali i svih drugih žanrova koji nešto teže nalaze mjesto kod velikih domaćih izdavača ili nacionalnih TV i radio kanala, iako se istovremeno često radi o autorima čiji je globalni doseg puno veći od onog koji postižu brojne lokalne i regionalne “zvijezde”. Očekujem daljnji napredak po tom pitanju u nadolazećim godinama.

Glazba i glazbene manifestacije spadaju među najbolje promocije koje jedna zemlja može ponuditi, stranci su nas prepoznali već, krajnje je vrijeme da to shvatimo i sami.

Politika na Twitteru

Bez obzira pratite li politiku putem društvenih mreža ili je upravo tamo želite izbjeći, Twitter prednjači u odnosu na Facebook. To se, pored vašeg vlastitog odabira prijatelja/followera, može zahvaliti prije svega algoritmima koji određuju što će vam se prikazivati u feedu. Twitter prikazuje sadržaj u realnom vremenu, Facebook na temelju vaših aktivnosti pretpostavlja što bi vam trebao prikazati, što u praksi znači da ćete neke sadržaje vidjeti skoro odmah, nakon par minuta, pola sata, par sati ili možda drugi dan. Neke stvari uopće nećete vidjeti.

Twitter je iz tog razloga trenutno kudikamo primjereniji komentiranju aktualnih događaja, pogotovo kad se radi o događajima u realnom vremenu i uz hashtagove, kao što je slučaj ovih dana s #izboriprh / #izbori2014. To je razlog zašto i HRT već dvije godine prilikom izbora koristi upravo Twitter (a u nizu emisija koristi i Facebook; sve je to vrlo pohvalno i primjer drugima). Zašto kažem da je Twitter trenutno primjereniji? Zato jer su nedavno najavili kako bi se stvari mogle uskoro promijeniti i kako će algoritam biti nalik onom Facebookovom, odnosno prikazivat će tweetove koji odgovaraju vašim interesima i interakciji s drugim korisnicima. Nadajmo se da će Twitter od toga odustati i pustiti stvari kakve jesu sada…

Populariziranje Twittera u medijima rezultira novim korisnicima, mada je teško procijeniti koliko su ih točno ovi izbori donijeli. Ono što jest sigurno je da posebni politički događaji, pored manifestacija poput dodjele Oscara i Eurosonga, izazivaju najveći šušur među domaćim korisnicima. Osim izbora, tome smo svjedočili i prilikom Sanaderove ostavke te uhićenja njega i Nadana Vidoševića. Treba svakako reći da je Twitter u prednosti nad Facebookom i zato što se lakše ostvaruje komunicikacija onih koji se međusobno ne prate.

Suma sumarum: Twitter je primjereniji za komentiranje političkih događaja, prihvatili su ga birači i mediji, logično je pretpostaviti da su tu onda i političari. Tko ne bi koristio takav brz, efikasan i ne odveć kompliciran kanal za održavanje stalne komunikacije s potencijalnim biračima, gotovo pa stvoren upravo za politiku i odašiljanje kratkih i jasnih poruka? Pa… hrvatski političari, koji su tu više iznimke nego pravilo.

Pozitivno je što oni koji su tu već neko vrijeme, poput Vojka Obersnela, Daniela Mondekara, Marije Lugarić, Ruže TomašićJadranke Kosor, dožupana PGŽ Marka Borasa Mandića ili mladog konzervativca Mate Mijića, koriste ovu društvenu mrežu na kvalitetan način, uspješno balansirajući svoje privatne i političke živote. Možda na Twitteru nemaju publiku kakvu mogu okupiti na Facebooku, ali doseg poruka svakako nije zanemariv. Uostalom, većina navedenih znala se naći u medijima upravo zbog nekih svojih komentara na Twitteru.

U aktualnoj kampanji za predsjednika neki kandidati su “otkrili” Twitter tek neposredno uoči samih izbora, nekima je služio više kao RSS objava na Facebooku. Profil Milana Kujundžića aktivan je cijele 2014. ali isključivo jednosmjerno i uglavnom u mjesecima uoči izbora. Ivo Josipović ima profil otprije, no hibernirao je zadnjih nekoliko godina, a onda se naglo uključio plaćenom promidžbom – promoviranim tweetovima i promoviranim profilom. Kako je ta mogućnost oglašavanja na Twitteru u Hrvatsku došla tek prije nekoliko tjedana, postao je i jedan od prvih “brandova” koji su iskoristili tu mogućnost. Zainteresirani su mu jednu večer mogli postavljati i pitanja, koristeći kao hashtag njegovo geslo #tojepraviput.

Tviteraši bi svakako više cijenili sve te napore da im je prethodila određena aktivnost profila i tijekom mandata. Pravovremenost, učestalost i autentičnost više su nego poželjni na ovoj društvenoj mreži. Iznad svega, cijeni se dvosmjerna komunikacija.

I svakako treba paziti na ono što se objavljuje, jer uz brze prste tviteraša i servise poput Politwoopsa, čak i pobrisani tweetovi ostaju zabilježeni.

Kultura i kreativa kao pokretači gospodarstva

Guardian je nedavno pisao o španjolskom teatru koji se, u cilju samoodržanja, okrenuo ni manje ni više nego – pornografiji. Ne, nije karakter predstava postao pornografski, već su odlučili iskoristi činjenicu da se taj dio izdavaštva manje oporezuje.

Stvar je u tome da je država s jedne strane srezala subvencije kulturi, a podigla poreze na ulaznice za kazališta i kina i to s 8 na čak 21%. Isprva su kulturnjaci odlučili progutati to povećanje, računajući da se nema toliko smisla žaliti na cijene ulaznica, kad ljudi nemaju ni za osnovne stvari (na stranu sada rasprava o kulturi kao čovjekovoj potrebi).

Tada su shvatili da tračerski i pornografski časopisi i dalje uživaju manju stopu poreza – 4%! Stoga su počeli distribuirati stare pornografske časopise, s kojima je u paketu išla i ulaznica. Madridsko kazalište nije prvo koje se sjetilo ovako doskočiti visokoj stopi poreza, njihove katalonske kolege lani su napravili isto s – mrkvama!

O problemima koje kulturnjaci imaju zbog visokog poreza mogli bi štogod reći i naši. Sjećate li se javnog pritiska koji su pokrenuli domaći koncertni i festivalski promoteri, nakon što su godinama radili s porezom od 23, pa 25%?

Ne treba uopće govoriti da niz europskih zemalja ima kudikamo niži PDV za kulturu od Španjolske i Hrvatske. Dapače, kulturna i kreativna industrija prepoznata je kao bitan čimbenik nacionalnog gospodarstva. U Velikoj Britaniji, gdje su to shvatili pred više desetljeća i shodno tome strateški krenuli s ulaganjima u nju, upravo kreativna industrija doprinosi GDP-u s 8%, što je najviše u EU.

Samo jedan aktualni primjer ulaganja: prije nekoliko dana je potvrđeno kako će britanska Vlada uložiti 141 milijun funti u pretvaranje lokacije održavanja Olimpijskih Igara 2012 u novi londonski kulturni kvart – Olympicopolis. Planira se kazalište, muzejski i izložbeni prostor, kao i dva sveučilišna kampusa posvećena umjetnosti, dizajnu i inženjerstvu. Računa se na otvaranje do tri tisuće novih radnih mjesta, 1,5 milijuna novih posjetitelja te doprinos londonskoj ekonomiji od gotovo 100 milijuna funti godišnje.

Glazba, film, moda, dizajn, kompjuterske igre, oglašavanje, digitalni mediji, izdavaštvo i ostalo što spada pod kreativnu industriju imaju veći potencijal rasta i razvoja od recimo brodogradnje ili teške industrije. Već sada u EU više od 7 milijuna ljudi radi u kulturnoj i kreativnoj industriji, što je dva puta više nego u autoindustriji i pet puta više nego u telekomunikacijama.

Vrijeme je da se počne ozbiljno govoriti i o domaćoj kreativnoj i kulturnoj industriji te kako ona može pomoći gospodarstvu.

Plešemo li kao Grci ili kao Brazilci?

Nema dugo da sam slušao čovjeka koji je tumačio kako bi turistima duž obale trebali nuditi neke atraktivne programe poput capoeire, koju bi predstavljali ni manje ni više nego – pravi Brazilci. Trošak njihovog dovođenja po njemu bi bio zanemariv u odnosu na korist. E sad, em nije da nemamo i svojih vještina za pokazati, em mi još uvijek nije jasno čemu dovodit Brazilce kad kod nas ima udruga koje se bave capoeirom, em kakve uopće veze imamo s Brazilom, osim tu i tamo kojeg nogometaša u Dinamu i gostovanja nekog DJ-a/DJ-ke. I eventualno to što ljudi dosta lajkaju Paula Coelha.

Pa bliža nam je recimo jedna Grčka, geografski, po mentalitetu, hrani, klimi… A evo kako se Grci promoviraju u Kanadi. Jedan od meni najdražih flash mobova, sjajna fora ako želiš da se i promatrači uključe. Pogledajte i pročitajte “Grka Zorbu”. I plešite!