Samo pozitivan stav donosi pozitivne promjene

Prije par dana sam naletio na više nego pohvalnu gestu Andrewa Nga. On naime upravo piše knjigu “Machine Learning Yearning”, a svima koji ostave svoj e-mail šalje draftove poglavlja knjige čim ih završi. AI – umjetna inteligencija, machine learning – strojno učenje i deep learning – duboko učenje pojmovi su o kojima se dosta piše zadnje vrijeme, a zasigurno će biti vruća tema 2017. Već sada transformiraju brojne industrije, a tehnologija je praktički tek na početku. Andrew, koji ima dosta iskustva u tome, spomenutu knjigu i piše kako bi pomogao drugima u radu na njihovim machine learning projektima.

Koliko je AI aktualno i brzorastuće područje, pokazuju i mišljenja kako bi već sad trebalo početi pripremati barem milijun srednjoškolaca za ulazak u tu industriju, a i Bijela kuća je izdala dokument koji govori o pripremanju za budućnost.

Inače, za one kojima ime Andrewa Nga ne zvuči poznato, u pitanju je suosnivač platforme Coursera i samim tim jedan od pokretača MOOC (massive open online course) obrazovne revolucije zahvaljujući kojoj sada možete online i besplatno odslušati ogroman broj predavanja s vrhunskih inozemnih sveučilišta, položiti tečaj iz brojnih aktualnih područja te potom čak i certificirati naučeno.

Sve je krenulo 2011. na Sveučilištu Stanford, koje je besplatno ponudilo svoja 3 predmeta svakome s vezom na internet. Ogroman interes za ponuđeno inspirirao je dvoje profesora sa Stanforda, Andrewa Nga i Daphne Koller, na pokretanje platforme koja će u suradnji s još nekoliko sveučilišta ponuditi velik broj besplatnih predavanja. Tako je nastala Coursera, koja je do danas ostala najveća MOOC platforma, zabilježivši lani 17 milijuna korisnika.

Među ona tri prvotna Stanfordova predmeta bio je i MOOC na temu umjetne inteligencije, koji je privukao čak 160 000 zainteresiranih. Predavači, Sebastian Thrun i Peter Norvig, uvidjeli su mogućnost razvoja poslovnog modela ovakvog oblika edukacije i pokrenuli Udacity. Kroz suradnju Harvarda i MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) nastaje EdX, predavanja britanskih sveučilišta skupljaju se na FutureLearn, u Australiji je zaživio Open2Study, u Njemačkoj iversity… 2014. preko 400 sveučilišta priključilo se “trendu” i ponudilo svoje kolegije online; od 25 top američkih sveučilišta sudjeluje njih 22.

Predavanja na ovaj način slušaju deseci milijuna studenata, mnogi od kojih si to inače nikako ne bi mogli priuštiti jer su slabijeg imovinskog stanja ili su jednostavno na drugom kraju svijeta. Do nedavno nezamislivo: samo par klikova dijeli vas od predavanja s Harvarda, Caltecha, Sorbonne, MIT-a, Stanforda, uskoro i Oxforda, po brojnim listama vodećeg svjetskog sveučilišta. Nije li prava ludost ne iskoristiti takvu mogućnost?

Ovu obrazovnu revoluciju pokrenuli su dakle sami predavači, a kaže se, posve opravdano, da je obrazovni sustav dobar koliko su dobri i njegovi učitelji. Ljudi s idejom koje znanje žele učiniti široko dostupnim i na koji način to izvesti, osim što su pokrenuli odlične projekte, širokih će ruku prihvatiti nove predavače, s novom energijom, novim idejama i znanjima. Mogli su samo govoriti o manama postojećeg sustava, no oni su uzeli stvar u svoje ruke i pozitivan stav pretočili u djelo.

Samo pozitivan stav može polučiti pozitivne promjene. Dalo bi se sad tu pisati o problemima koji muče naš sustav, od loših rezultata testova, preko plagiranja do problematičnih izjava ovog ili onog službenika, no cilj ovog bloga su ipak prije svega pozitivne teme i primjeri – negativne su ionako dobro pokrivene drugdje.

Imamo li takve, pozitivne primjere kod nas? O, itekako.

Vjerojatno ste čuli (ako niste vrijeme vam je) za projekt Croatian Makers, u sklopu kojeg je u 360 škola podijeljeno gotovo 2000 robota i uključeno 8000 djece. Organizirana je edukacija i nacionalna liga iz robotike, a temelj svega su ravnatelji škola i nastavnici koji u projektu vide nešto iznimno korisno za tu djecu. Nedavno sam naletio na dokumentarac o kineskom gradu Shenzhenu, u kojem se događaju nevjerojatne stvari. Dok na Zapadu obično vlada uvjerenje kako Kinezi samo kopiraju, njihov Maker pokret stvara inovacije koje na Zapad tek trebaju doći, ako uopće dođu. Čitava im je filozofija posve drukčija – otvorenost i dijeljenje – a ono najbitnije, u kreativne procese uključuju i najmlađe. Dio oko 22. minute dokumentarca podsjetio me upravo na ono što rade Nenad Bakić i partneri – upoznaju djecu s novom tehnologijom i na inovativan način pripremaju za budućnost (svakako preporučam gledanje cijelog dokumentarca).

Ime Tonija Miluna teško da vam je moglo promaknuti, prije svega zbog njegovog portala na kojem nudi preko 2000 videolekcija iz čitavog niza predmeta i učenicima osnovnih i srednjih škola na što jednostavniji, a opet efikasan način objašnjava kako usvojiti pojedino gradivo. Sve to posve besplatno! Toni je za ovaj projekt zasluženo dobio i nagradu Ponos Hrvatske, a za seriju emisija Financijalac na HRT-u, kroz koju objašnjava brojne ekonomske pojmove i kako ekonomiju primjeniti u svakodnevnom životu, nedavno je dobio nagradu Akademije Zagrebačke burze za izniman doprinos izobrazbi o tržištu kapitala za 2016. godinu.

Riječki znanstvenik Sven Maričić, nakon sticanja iskustva i znanja na više međunarodnih sveučilišta i instituta, proteklih je godina radio na nizu projekata Tehničkog i Medicinskog fakulteta u Rijeci (gdje je nedavno postao i docent). Pionir je korištenja tehnologije 3D printanja u Hrvatskoj, pri čemu je najzapaženiji iskorak 3D print u kirurgiji, prvi takav u regiji, ali važno je spomenuti i 3D inkubator za klince, koji je prepoznala i zaklada Billa Gatesa. Osim znanstvenog rada i traženja kreativnog načina spajanja znanosti, umjetnosti i istraživačkog rada, Sven kroz niz projekata radi na popularizaciji znanosti kroz radionice i projekte poput Noći istraživača i RiScience. Mentor je startupova u riječkom inkubatoru i čovjek koji će vas s lakoćom zainteresirati za nove tehnologije. Ako ne vjerujete, pogledajte njegovu prezentaciju na TEDx u Zagrebu, u kojoj govori o nekim od projekata na kojima je radio.

Za nastavnika je iznimno bitno da pored podučavanja i motiviranja svojih učenika, radi na vlastitoj kompetenciji i bude u tijeku s novim vještinama kojima svoje znanje može prenositi. Profesorica matematike i informatike Lidija Kralj sjajan je primjer za to i njen su angažman u promicanju informatičke i medijske pismenosti u obrazovanju prepoznali mediji, kompanije poput Microsofta te Europska komisija i inicijativa eSkills for Jobs. Urednica je portala ucitelji.hr i digitalnog časopisa Pogled kroz prozor, eTwinning ambasadorica za Hrvatsku i voditeljica projekta Dabar, “Sigurnost djece na internetu” i ENABLE. Da, neću zaboravit spomenuti ni blog.

Kad spominjemo nastavnike koji razmišljaju out-of-the-box svakako vrijedi spomenuti i profesora Šimu Šuljića, koji je još 2004. s kolegicom Marinić Kragić preveo program GeoGebra na hrvatski, te velikog promotera čitanja i reformi obrazovnog sustava, autora brojnih knjiga s područja informatike i pionira online obrazovanja u Hrvatskoj Ivicu Kartela, koji još od 90-ih vodi školu e-92.

Primjera naravno ima još i bilo bi fenomenalno kada bi o svima njima mogli češće čitati u medijima. Upravo ovakvi predavači, nastavnici i promotori promjena rade prave reforme u hrvatskom obrazovnom sustavu. Društvo ih mora cijeniti kao ljude koji pripremaju nove generacije za budućnost i potiču njihovu kreativnost. Istovremeno, da bi napredovali učenici, moraju napredovati i njihovi nastavnici, edukacijski i financijski. Oni moraju biti nagrađeni i odgovarajućim primanjima, kako bi se zaista mogli posvetiti svom poslu. Reforme, o kojima stalno toliko slušamo, moguće su, pitanje je samo koliko ih želimo.

Predstavljen najvredniji projekt riječkog Sveučilišta

Danas je u prostorijama zgrade sveučilišnih Odjela na Kampusu službeno predstavljen projekt “Razvoj istraživačke infrastrukture na Kampusu Sveučilišta u Rijeci” vrijedan preko 180 milijuna kuna, čemu je prisustvovalo i visoko državno izaslanstvo.

Projekt “Razvoj istraživačke infrastrukture na Kampusu Sveučilišta u Rijeci” obuhvaća opremanje četiriju centara s pripadajućim laboratorijama – Centra za visokopropusne tehnologije u biomedicini, Centra za mikro i nano znanosti i tehnologije, Centra za napredno računanje i modeliranje te laboratorije Građevinskog fakulteta. Nositelj projekta je Sveučilište u Rijeci, koje ovim projektom želi unaprijediti i povećati istraživačku infrastrukturu i kapacitete centara i laboratorija koji djeluju na Kampusu.

U sklopu projekta nabavljena je vrhunska oprema, dobar dio koje dolazi u Hrvatsku po prvi put, tako da će Rijeka samim tim opremljenošću iskočiti iznad drugih sveučilišnih centara u Hrvatskoj, pa i šire. Od ukupne vrijednosti projekta od 180 milijuna kuna 85% dolazi iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Trenutno je riječko sveučilište po znanstvenoj produkciji na 450. mjestu u EU, za dvije godine očekuje se napredak za sto mjesta, no tek ulaskom u prvih 200 ulazi u svojevrsnu znanstvenu “Ligu prvaka”.

Tome će svakako pridonijeti i ovaj projekt, kojim Rijeka ulazi u red najopremljenijih centara znanja u regiji i ne samo oprema laboratorije na Kampusu, već i omogućava kvalitetne uvjete rada istraživača, voditelja projekata s bogatim međunarodnim iskustvom (dio kojih su i domaći znanstvenici-povratnici). Ispunjava se i znanstveni interes, olakšava prijava međunarodnih projekata te omogućuje primjena istraživanja u industriji.

Voditelji centara i laboratorija, prorektor za informatizaciju prof.dr.sc Zlatan Car, pročelnik Odjela za biotehnologiju prof.dr.sc. Krešimir Pavelić, prof.dr.sc Mladen Petravić, prodekan Građevinskog fakulteta prof.dr.sc. Gordan Jelenić, uz voditeljicu projekta, prorektoricu za investicije i razvoj prof dr sc. Nevenka Ožanić i rektora prof.dr.sc. Peru Lučina, predstavili su do sad ostvarene rezultate projekta, istakli pojedine dijelove vrijedne opreme te daljnje aktivnosti u njenom korištenju.

Sve to omogućit će postizanje izvrsnosti u razvoju inovacijama i istraživanju, ponuditi kokretne rezultate partnerima i industriji, odnosno malim i srednjim poduzećima na tržištu, te tako potaknuti transfer tehnologije s privatnim sektorom i nova zapošljavanja. Rektor Lučin istaknuo je predan rad ljudi koji su radili na projektu, za čiju je realizaciju bilo potrebno oko 10 tisuća dokumenata, te kao iduću fazu naveo stvaranje centra znanja kao preduvjeta za pametnu specijalizaciju, uvjeta koji Rijeka mora ispuniti kako bi ispunila sve svoje potencijale. Projekt predstavlja i veliku odgovornost ispred hrvatske znanosti, jer je potrebno opravdati i na svaki mogući način iskoristiti ulaganje, te se povezati s drugim hrvatskim znanstvenim institucijama.

Predstavljanju projekta prisustvovali su i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Zoran Milanović, ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar, župan Primorsko-goranske županije Zlatko Komadina, gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel te brojni drugi uzvanici, koji su po završetku predstavljanja projekta obišli centre i laboratorije.

U pravom motivacijskom govoru na samom kraju, predsjednik Vlade Zoran Milanović pohvalio je sveučilište na cijelom pothvatu, naglasivši kako je sve postignuto vlastitim naporima te kako samo težnja izvrsnosti i kretanje u smjeru kvalitete predstavlja rješenje na aktualne gospodarske probleme. Upravo ovakvim projektima možemo postati bogatije društvo i konkurentno gospodarstvo, a izgovora za izbjegavanje toj težnji više nema, sve je na nama i nema više smisla izvlačiti se na bilo koga ili što drugo.

Predsjednik Vlade naglasio je i kako je Hrvatska ušla u europsku Uniju zbog interesa i mogućnosti koje u njoj može ostvariti, apostrofirajući važnost dubljeg zakoračivanja u fondove EU, iz kojih treba financirati javna dobra. Povlačenje sredstava za takve projekte isključivo iz domaćeg proračuna dokaz je nesposobnosti, naveo je Milanović, osvrnuvši se pritom i na “listu želja” koje je i ovom prilikom naveo rektor Lučin. Osjećam kao svoju moralnu obvezu da se u Rijeci izgradi sveučilišna bolnica, prijeko potrebna ovom kraju, zaključio je predsjednik Vlade, poželjevši da se uspjeh realizacije ovog projekta može preslikati na cijelu Hrvatsku.

Hrvati i informatika

Prošle je godine u SAD-u pokrenut program Hour of Code, u koji se do sad uključilo 70 milijuna učenika, studenata i drugih zainteresiranih. I sam sam isprobao neke programe i moram pohvaliti izvedbu cijelog projekta. Ove se godine u projekt ponovo uključilo na desetke milijuna ljudi, neki samo sa željom da probaju nešto novo, neki da steknu nova znanja, koja im mogu promijeniti život.

Uključio se ove godine i jedan poseban student – Barack Obama – koji je tako postao prvi američki predsjednik koji je ispisao liniju koda. Nešto slično vidjeli smo nedavno i od britanskog premijera Camerona. Netko će reći da je u pitanju čisti politički PR ili populizam, iako je ruku na srce Obama, koji izbor na mjesto predsjednika može zahvaliti i vještoj kampanji na društvenim mrežama, već ranije zagovarao uvođenje informatike kao obveznog predmeta u srednje škole. Uopće ne sumnjam da su ti ljudi svjesni nužnosti većeg ulaganja u informatičku pismenost mladih u svojim zemljama i da su iz svojih pozicija spremni povući odgovarajuće poteze. Već njihovo samo pojavljivanje u obrazovnim projektima i kampanjama znači jako puno.

Kakva je situacija kod nas? Ne baš bajna.

11% hrvatskih učenika je informatički nepismeno, 42% do kraja osnovnoškolskog obrazovanja ovlada tek osnovnim vještinama, samo 1% došlo je do najvišeg stupnja informatičke pismenosti. To su podaci prvog međunarodnog istraživanja računalne i informacijske pismenosti (ICILS), provedeno među 21 državom svijeta. Na jedno računalo dolazi 26 učenika, po čemu smo predzadnji u istraživanju. U usporedbi s drugima ispada da smo iznad svjetskog prosjeka, ali to je samo zato jer je nekoliko drugih zemalja očajno loše.

Uostalom, svako malo imamo prilike čitati u medijima o nedovoljnoj opremljenosti škola, neprihvaćanju digitalizacije nastave od strane nastavnika ili ukidanju informatike tamo gdje postoje i želja i mogućnosti za nju (potonje sam iskusio i sam, prije gotovo 20 godina – čovjek bi očekivao da se odonda nešto promijenilo u sustavu!). S druge strane slušamo o sve većem manjku IT kadrova, odlascima postojećih u inozemstvo, nepostojanju dugoročne obrazovne strategije. To ne sprečava političare da govore o razvijanju industrija temeljenih na visokim tehnologijama ili nekakvim domaćim Silicijskim dolinama. Sami procijenite koliko je to realno.

Od izbjeglice do ministrice

Od izbjeglice do ministrice i to sa samo 27 godina. Filmska priča i pol.

Netko će reći da je (pre)mlada za funkciju ministrice obrazovanja. Usporedbe radi, alžirski ministar za mlade ima 61. Ona je barem donedavno bila u sustavu, pa vjerojatno zna na čemu treba poraditi.

link