Davos, Piketty, Gates…

– U tjednu na izmaku održao se Svjetski ekonomski forum u Davosu. 1700 privatnih aviona dovelo je 2500 gostiju koji su tamo raspravljali o klimatskim promjenama. Ironija kojoj nije mogao odoljeti ni Jon Stewart.

– Naravno, nije se mogla izbjeći ni uvijek aktualna rasprava o nejednakosti, pogotovo otkako je Oxfam objavio kako gotovo pola svjetskog bogatstva drži 1% ljudi. Brojni su potom skočili na njih, neki žešće, neki blaže, premda i recimo Credit Suisse ima slične podatke.

– Nejednakošću se u svom “Kapitalu 21. stoljeća” bavi i Thomas Piketty, po nekima najutjecajniji mislioc 2014. Nema tko nije komentirao njegov rad. Kritičara, kao ni fanova, ne nedostaje. Oglasio se i Bill Gates, koji, iako se s nekim stvarima i ne slaže, preporučuje Pikettyjevu knjigu i drži je važnom za raspravu. Inače, knjiga ima 700 stranica, dok je ne nabavite ili ulovite vremena za nju (meni stoji već neko vrijeme, eh), evo 20-minutni video s autorovim TED govorom.

– Kad već spominjem Gatesa, čovjek se nedavno potrudio navesti neke dobre vijesti koje su vam možda promakle u 2014. Btw jeste li znali da su on i Warren Buffett, obojica poznati filantropi, lani zaradili 21 milijardu dolara? Gotovo pola hrvatskog duga…

Porin napokon ide u korak s vremenom

Krenulo je glasanje za 22. izdanje Porina, na adrese nas nešto više od 1300 glasača stigao je materijal za prvi krug. Svi vi koji ste me htjeli na neki način podmititi imali ste dovoljno vremena…

Šalu na stranu, dobro je da se s ovim kreće čim ranije, dok je još sve iz prošle godine svježe. Iz tog se razloga u siječnju i veljači održavaju i slične inozemne manifestacije i dodjele (za razliku od medija koji svoje godišnje top liste objavljuju već početkom prosinca ili čak krajem studenog, što po meni nema smisla). Možda bi i Porin mogli vremenom dodatno “ubrzati”.

Porin ove godine prolazi kroz određene promjene.

Aplikacija za online glasanje je osvježena i izgleda izvrsno. U svim se kategorijama bira tri prijedloga, osim u kategorijama za album godine i pjesmu godine, gdje ih se bira pet. Ta novina je jako dobro došla, jer se za album godine prijavilo 66 kandidata, dok ih je u kategoriji pjesme godine čak 166!

Mislim da je potrebno uvesti malo samokontrole kod prijava. Možda izdavači žele imati zastupljeno čim više svojih izvođača, ali budimo objektivni – toliko potencijalnih pjesama godine nema ni na puno većim tržištima.

Neke su kategorije spojene (npr. klapska i tamburaška izdanja sada su u istoj kategoriji), neke izostavljene (npr. ona za urbanu klupsku glazbu, za koju nije bilo dovoljno prijavljenih, pa su pristigle kandidate razmjestili u druge kategorije, poput one za alternativnu glazbu, u kojoj se tako ponovo našlo svega). Ovo je sada dobra prilika za redefiniranje nekih kategorija, jer se recimo baš u spomenutoj za klupsku glazbu prijašnjih godina znalo naći izvođača koje baš i nećete čuti u klubovima.

A gdje je Hit?

Ukinuta je kategorija Hit godine, jedina u kojoj je pobjednika birala publika. Već se to jednom dogodilo 2003. pa je vraćena 7 godina kasnije. Iskreno, neće mi previše faliti. Poželio sam ponovno i trajno ukidanje one godine kada jednoj pobjednici gotovo nitko od kolega nije čestitao, a ona je zahvaljivala na, pazi sad, građanskoj hrabrosti onima koji su je uopće kandidirali. Užasno neugodna situacija, do kakve ne bi trebalo uopće dolaziti među kolegama, što god netko mislio o tuđem stvaralaštvu. Ali, koliko je snobizma u glazbenoj industriji, nije da me čudi.

Što je uopće hit u Hrvatskoj, zemlji gdje se PR često svim snagama upire neku pjesmu progurati kao hit čim izađe iz studija, bez da je uopće došla do publike, jedine mjerodavne da daje takve titule? A publika tu titulu daje na nastupima uživo, kupovinom i streamingom. Nagrade i priznanja do kojih se dolazi udaranjem lajkova, pozivanjem na glasanje putem telefonskih brojeva i slično, teško da mogu biti mjerodavne, kao što to nisu ni radijske top liste nastale kao rezultat dogovora urednika i izdavača.

Možda jedan dan dočekamo kategoriju koja će nagrađivati najprodavaniju (CD, vinil, download) ili najslušaniju pjesmu i album. To bi isto bilo relevantnije od nabijanja glasova telefonom.

Stvari idu na bolje i s Porinom.

Tomu svjedoči najvažnija ovogodišnja promjena – Porin je postao glazbena, a ne samo diskografska nagrada. Drugim riječima, za nagrade kandidiraju i nezavisni autori, producenti i izvođači, ljudi koji nemaju službeno diskografsko izdanje, već se predstavljaju putem platformi poput Bandcampa, Soundclouda i Youtubea. Takve platforme vani su već ravnopravni dio industrije; ima tu još puno toga za napraviti, no primjerice Billboard već uračunava Youtube preglede za svoje ljestvice, a Youtube se sa svoje strane bori protiv eventualnih malverzacija i napuhavanja brojki. Unatoč svim aktualnim polemikama, servisi poput Spotifyja uzimaju se vrlo ozbiljno – streaming je tu i pitanje je brzine u kojoj će zamijeniti download u potpunosti. Kod nas to sve skupa dosta kasni, tko je sve odgovoran duga je priča, poanta je da se napredak ne može zaustaviti.

Baš zato je dobro da i Porin počinje pratiti evoluciju glazbene industrije i ovim potezom otvara vrata mnogima koji do sad nisu mogli konkurirati za nagrade. Između ostalog tu spadaju i domaći autori indie i elektroničke glazbe, ali i svih drugih žanrova koji nešto teže nalaze mjesto kod velikih domaćih izdavača ili nacionalnih TV i radio kanala, iako se istovremeno često radi o autorima čiji je globalni doseg puno veći od onog koji postižu brojne lokalne i regionalne “zvijezde”. Očekujem daljnji napredak po tom pitanju u nadolazećim godinama.

Glazba i glazbene manifestacije spadaju među najbolje promocije koje jedna zemlja može ponuditi, stranci su nas prepoznali već, krajnje je vrijeme da to shvatimo i sami.

Treba li težiti savršenstvu?

Listajući unatrag postove na blogu, mogu reći da sam većim dijelom zadovoljan. Ajmo reći, s njih 80%. Neki su vjerojatno mogli ispasti bolji, da, ali bilo da se radi o stvarima koje su paralelno u istom obliku završile na nekoj društvenoj mreži, bilo da su u pitanju pravi, duži tekstovi, uvijek je u prvom redu neka ideja ili misao koju sam imao potrebu izbaciti iz sebe. Neki od tekstova brzo su završili na par portala u Hrvatskoj i BiH, što je pohvala i solidna motivacija, ali i možebitni pokazatelji u kojem smjeru će razvoj bloga ići.

Treba li stremiti prema 100%?

Voltaire je svojedobno rekao – “savršeno je neprijatelj dobrog” *. Da ne bude zabune, ne kažem da ovdje nešto pišem savršeno, daleko od toga, nego nastojanje da sve bude savršeno ubija produktivnost. Zamislite da u svemu u životu ganjate tih 100%, koliko bi toga zaista izvršili na vrijeme? Kvalitetnih 80% je vrlo dobro, u svakom slučaju bolje od planiranih, a neizvedenih 100%. Bitna je akcija, ona je preduvjet za uspjeh uopće.

Savršenstvom se dakle ne treba opterećivati, ali stremiti izvrsnosti – svakako. Između ostalog i zato što je danas osrednjost puno traženija. I to je također u neku ruku dobro: zamislite svijet u kojem je izvrsnost pravilo. Brzo bi postalo dosadno, a kreativni umovi bi tražili načine kako razbiti tu monotoniju i stvoriti nešto drugačije, lošije, jeftinije. Ovako, okruženi smo prosječnošću, pa nema druge nego težiti boljem. Prosječnost nas motivira, a kad nam akcija postane navika, ustrajnošću se približavamo izvrsnosti. Put je dug – krenite odmah!

(* Voltaire je u biti malo preradio jednu staru talijansku poslovicu, ali se rečenica svejedno pripisuje njemu, baš kao i poznati citat o slobodi govora iza kojeg zapravo stoji autorica njegove biografije Evelyn Beatrice Hall)

I političare hakiraju, zar ne?

Jedan se američki političar nedavno našao u problemima nakon što je otkriveno kako na Twitteru prati glumicu iz filmova za odrasle. Pa što, reći ćete, on je odrastao čovjek, te kao i svi drugi, može pratiti koga god želi i komunicirati s kim god želi. Nije li to smisao društvenih mreža? Svojim postupkom nikog nije povrijedio. Uostalom, žena u pitanju bavi se posve legalnim poslom.

Kako je u pitanju Belle Knox, mogao je kao razlog navesti i nedavni medijski šušur, koji se oko navedene mlade dame uskovitlao kada je prokazana kao studentica sveučilišta Duke, koja radom u adult industriji plaća svoje račune. U krajnjoj liniji, do praćenja je moglo doći greškom nekog od asistenata u uredu, koji često vode društvene mreže političara, ili posve slučajno, skrolanjem lajne na kojoj se našao neki njen tweet. Manji telefon, brzina… Nategnuto, ali moguće.

Ali ne, Steve Bellone se uhvatio za najkraću slamku: hakirali su me i sve sam prijavio policiji!

Možda je čovjeka uhvatio strah, ipak je on obiteljski čovjek, a u SAD-u se kao minus na izborima iskorištava i posjet striptiz klubu prije 15 godina. Možda je stvarno računao kako će mu proći izgovor kojim se nešto prije njega neuspješno pokušao izvući Anthony Weiner. Nije upalilo.

Tek par dana nakon Bellonea, gradonačelnica Rochestera Lovely Warren ustvrdila je kako su joj Facebook i Twitter hakirani i kako ona nije poslala izvjesne poruke. Irski političar Michael McGrath jako se naljutio kad su ga prijatelji zvali i pitali zašto na Facebooku “lajka” MILF-ove. Brže-bolje je ugasio stranicu, s namjerom da kasnije istraži kako je do svega došlo, ali da, sigurno su u pitanju hakeri. Na kompromitaciju profila požalio se i kolega mu Alex White kada je ljudima za oko zapeo jedan NSFW tweet među favoritima.

Ovih dana i u Hrvatskoj imamo slučaj u kojem jedna gospođa tvrdi kako iza Facebook statusa punog mržnje stoji haker te kako je sve prijavljeno policiji. Otegotna okolnost u potkrepljivanju tih tvrdnji, osim činjenice da se javila tek nakon nekoliko dana i brojnih negativnih reakcija, raniji su slični statusi. Dok se predstavnici stranke ograđuju od takvih istupa i najavljuju stegovni postupak, tviteraši su dobar dio dana proveli u ismijavanju “hakerskog izgovora”.

Političari nisu jedini koji se pokušavaju izvući pričom o hakiranju. Taj neuvjerljivi izgovor znaju potegnuti i drugi u slučaju negativno primljenog komentara ili izostanka željene reakcije.

Može li do hakiranja stvarno doći?

Teško, ali može. Twitter je prije par godina imao dosta problema s tim. Nešto bi o tome mogao reći Nick Griffin, kao i ruski premijer Medvjedev. Agencije i mediji poput AP, CBS i Fox News također su prošle muku s hakerima, koji su putem njihovih profila plasirali lažne vijestio ciljajući uglavnom – političare. Ponekad problem nije hakirani profil, već servis za skraćivanje linkova koji se koristi.

Kako profile političara često održavaju asistenti odnosno posebni digitalni timovi, uvijek je moguća kompromitacija Facebook stranice preko njihovih osobnih profila. Pristup mora imati ograničen broj ljudi, prilikom eventualne promjene tih ljudi šifre treba promijeniti. Jednostavno, ukoliko ste političar, tko ima pristup profilu – ima pristup vašem najvažnijem alatu, glasu kojim se obraćate biračima.

Već smo ustanovili kako treba paziti što se piše. U doba elektroničke komunikacije političari su pod još većom lupom javnosti i s manje privatnosti nego prije.

U većini slučajeva ipak se radi o nemuštom izmotavanju, a ne hakiranju, pa pored jačih šifri i mjera opreza, političari moraju poraditi na – boljim izgovorima.

Kickstarter, Facebook, Parable, botovi, selfiji…

– Prije nego krenete čitati tekstove na svim ovim linkovima, natočite si čašu crnog vina. Dobro je za zdravlje.

– 2014. je bila dosad najuspješnija godina za Kickstarter. 3,3 milijuna ljudi podržalo je zanimljive projekte s ukupno 529 milijuna dolara. Jasno, nisu svi projekti uspjeli doći do željenog cilja, no njih preko 22 tisuće jest. A neki su tvrdili kako je crowdfunding prolazan trend…

– Najraširenija studija prošle godine bila je ona o Facebookovom poigravanju emocijama svojih korisnika.

– Dosta vam je više selfija svuda? Izdržite, neće tako brzo nestati. Facebook je nedavno čak uveo opciju “take selfie” na profile, a štapovi za selfije idu kao alva.

– Za više od pola internetskog prometa u 2014. odgovorni su – botovi. I to je problem iz više razloga.

– Tjeskoba je znak verbalne inteligencije.

– Hoćemo li u budućnosti morati nositi rukavice ili barem sklanjati jagodice prstiju od kamera?

– Znate li koja je cijena razvoja novih lijekova? Čak se ni farmaceuti ne slažu oko (vrtoglavih) cifri.

– Parable of the polygons – interaktivna priča o oblikovanju društva. Poigrajte se malo.

– Aida je od izbjeglice postala ministrica, Natalia je u SAD-u postala uspješna poduzetnica. Bacite oko na njenu aplikaciju Parable.