Blog vs društvene mreže

“Hoćeš li nastaviti nešto pisati ili da ja preuzmem blog?” Nedavno sam dobio packu da između postova prolazi previše vremena. Ok, prihvaćam. S druge strane, neki se i čude kako se danas otvaraju blogovi. Valjda zato jer su danas tu društvene mreže. Ha, jesu, pitanje je samo do kada. Ljudi se sada izražavaju i raspravljaju na njima, kao što su nekoć činili na blogovima i forumima, no mreže imaju neke svoje nedostatke, zbog kojih bi se dijalog malo pomalo mogao vratiti ponovo na blogove i forume. Pogotovo blogove. I zapravo, uopće nisu u koliziji s društvenim mrežama.

Nekakav vrhunac blog scena je imala pred 8-10 godina. Tad sam u bookmarksima imao više desetaka adresa zanimljivih blogova. Uglavnom su u pitanju bili glazbenici, novinari, dizajneri, razni kreativni ljudi. Pritom se uglavnom radilo o ljudima vani; domaću scenu nisam previše pratio, mada je bilo kvalitetnih autora na domaćim blog servisima. Neki pišu i sada, neki su odustali, neki više ne postoje jer se više i ne stignu baviti time. Pišu negdje za novac, barem honorarno.

Sjećam se kad sam prije par godina francuskog DJ-a Brodinskog vodio kroz prostore bivše riječke tvornice papira, zanimalo ga je kako smo uopće došli do njega. Rekoh, pratim te otkako si vodio blog, stavljao svoje mikseve, pisao. On je samo jedan od primjera ljudi koji su vodili blog u pravom smislu riječi, ne samo stavljajući neke trake na besplatni download, već pišuči neka svoja zapažanja o njima, ali i svojevrsni dnevnik nastupa i putovanja. Znalo se tako pročitati i jako zgodnih anegdota. Ono bitnije, kako je naglasak bio na otkrivanju novih talenata, moglo se pratiti neka svježa, nepoznata imena i zvuk o kojem se drugdje nije moglo saznati. Isplatile su im se sve te godine podržavanja drugih, međusobnog uvažavanja, suradnje: danas velik broj tih ljudi nastupa po velikim pozornicama i svjetske su zvijezde. Brodinski je samo jedan od primjera, dalo bi se naći njih još, npr Duke Dumont, Erol Alkan, hrpa njih koji su gurali tzv blog house, labeli koji su kasnije itekako narasli. U to vrijeme nagovarao sam neke ljude da se ulove pisanja, predstavljaju sebe i druge za koje misle da vrijede. Imao sam ideju i za svojevrsnu tematsku mrežu blogova. Tada ništa od toga nije palo na plodno tlo, no tko zna, jedan dan…

Kvalitetnih blogova nađe se i danas. Glazbeni, putopisni, kulinarski, modni… Zadnje vrijeme primjećujem rast broja domaćih blogova koji se bave ekonomijom, ali i širim društvenim temama. Neke su pokrenuli članovi akademske zajednice, neke laici koje određene teme jednostavno zanimaju i drže da imaju što za reći. Postovi s nekih od tih blogova povremeno završavaju na vrlo čitanim portalima i tako dolaze do puno šire publike. Netko će reći da na pojedinim portalima tako nadomještaju stalne kolumniste, ali slična se situacija može vidjeti i na inozemnim medijima, gdje se otvaraju sekcije blogova na kojima onda pišu probrani autori. Taj trend će se sigurno nastaviti u 2015.

Danas je situacija takva, da i zanimljivi Facebook status ima šansu završiti kao tekst na nekom portalu. Problem sa statusima je taj da brzo biva zagubljen u moru drugog sadržaja, a rasprava koja se ispod njega može razviti također brzo “potone” i kasnije je može biti malo teže iščupati. slična je stvar s Twitterom. Društvene mreže koncentriraju se na sadašnjost i to im je zapravo minus. Sve ono vrijedno arhiviranja treba stavljati negdje drugdje. Nešto napisano na blogu ili forumu može se lakoćom naći godinama kasnije, skupa sa svim komentarima, priloženim linkovima itd. Ako se ostvare predviđanja o videu kao sadržaju koji će uskoro dominirati društvenim mrežama, što mislite kamo će otići pisani sadržaj?

Drugo, blogovi su originalno zamišljeni kao dnevnici, gdje čitatelj prati misli autora i razvija s njim razgovor, ukoliko to želi. Društvene mreže opet igraju na trenutak; netko sa svojim prijateljima neće podijeliti nešto ako bi za razumijevanje toga morali kopati po ranije napisanom. Kako popularni meme kaže – ain’t nobody got time for that!

Doduše, blogovi se mijenjaju u skladu s vremenom, pa autori ne izlažu misli kako im dođu, već se trude da svaki post bude zaseban, s jasno razrađenom temom i zaključkom, sve kako bi i nove čitatelje uveli odmah u postojeći “razgovor”, učinili ih ravnopravnim onima koji su tu otprije. Već sama pretpostavka potencijalno šire publike nagna autora u malo više uređivanja teksta, provjeru grešaka, možda koji put i autocenzuru. Sve to iziskuje dodatni napor, ali dugoročno se isplati. Kako to sve više njih shvati, ljudi će se ponovo loviti pisanja i lišavati okova 140, 280, 1000, koliko god bilo znakova. Društvene mreže su ionako prvenstveno komunikacijski kanali. Živio blog!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s