George Michael’s Last Christmas

Glazbu Georgea Michaela, odnosno grupe Wham!, kao uostalom svu glazbu tog vremena, upoznao sam preko MTV-a, bratovih ploča i kazeta miksanih od strane DJ-a iz lokalnih diskoteka. To su bili kanali kojima se definirala pop kultura i gradilo nešto novo. Puno godina kasnije, kao radijski urednik, imao sam prilike raditi s jednim od tih DJ-a i puštati Michaelovu glazbu. Osim toga, kad si već na radiju, želiš ne samo puštati glazbu, već i zainteresirati ljude za nju pričom, pa kopaš zanimljivosti koje su prosječnom slušatelju uglavnom nepoznate.

George Michael imao je dosta takvih zanimljivosti, dobar dio kojih je dugo čuvao samo za sebe i uzak krug ljudi. Bio je prije svega čovjek kao i svi drugi, sa sličnim željama i težnjama, nesklon da svu svoju privatnost ponudi na pladnju i kako je karijera odmicala, sa sve većom potrebom da se otrgne od predodžbe “celebrityja”, zbog čega se nije pojavljivao na za njih uobičajenim mjestima. Kao glazbenik, bio je jedan od onih prilično rijetkih, pogotovo za današnje pojmove: osim što je pjevao, pisao je pjesme, svirao dobar dio instrumenata na njima i producirao svoje albume.

Niz pjesama koje su ljudi krenuli bacati na društvene mreže po objavi vijesti o smrti Michael je napisao do svoje 21. godine života. “Careless Whisper” je tako napisao sa 17, dok se vozio busom na posao – radio je kao DJ u jednom restoranu. Dobio je otkaz jer je kasnio i puštao glazbu koja se vlasniku nije sviđala, no zadnju je večer uspio pustiti “Careless Whisper” i napuniti podij. Bio mu je to dobar znak. Kasnije, kako je sazrijevao kao autor, a pjesma u međuvremenu postala veliki hit, otkrio je u jednom interviewu kako zapravo nije bio zadovoljan činjenicom da pjesma, po njegovom sudu ne pretjerano smislenog teksta, postane ljudima tako draga, dok njemu baš i nije. Iako je “Careless Whisper” napisao sa 17, izašla je 4 godine kasnije, a Michael je tada potpisao i partnera iz Whama, Andrewa Ridgeleya, koji još uvijek na račun toga dobiva tisuće funti godišnje.

Često se zna dogoditi da autori imaju problema kada se žele odmaknuti od lakših tematika i biti doživljeni kao ozbiljni tekstopisci ili su zasićeni postojećim stanjem i žele probati nešto drugo: to je put posut sumnjom prije svega u reakciju publike, a onda i izdavača i svih ostalih. Michael je prošao tim putem. Imao je problema sa izdavačem Sonyjem, kojem nije odgovaralo njegovo micanje sa svjetla medijske pozornice, za čime je žudio između ostalog i zbog iscrpljenosti turnejama, udaljenošću od obitelji i prijatelja, nemogućnosti normalne emocionalne veze… Ljudi znaju često govoriti kako im nije jasno kako poznati često znaju zabrazditi u poroke, a imaju novac kojim mogu imati sve, ali to je krivo gledanje, novac baš ne može kupiti sve, pogotovo ne unutarnji mir. Život umjetnika, koliko god oni uspješni bili, često obilježava velika unutarnja borba. Oni nam često prenose poruke o onome što oni sami ne mogu imati. Michaela je natezanje sa Sonyjem jako puno koštalo. Jednostavno, kad ste popstar te veličine, teško je bez takve podrške.

Kod Michaela borba je bila izražena i zbog njegove seksualnosti, jer društvo je tada bilo drugačije – 40% Britanaca držalo je homoseksualnost pogrešnom, pa je razumljivo da su ljudi tada to tajili. No, on se nije dao. Kada su ga praktički natjerali da se outa nakon uhićenja zbog “nedoličnog ponašanja” na javnom mjestu, umjesto da pristane na ponižavanje, isparodirao je cijeli “skandal” i licemjerje javnosti spotom za pjesmu “Outside”. Odbio se sramiti zbog tuđeg neprihvaćanja njegovog života i nastavio pomagati drugima koji to nisu mogli, što kroz glazbu, što kroz novčane donacije.

Taj humanitarni segment života jedan je od onih koje je držao tajnim, očito ne videći potrebu da se zbog toga eksponira, a možda i ne želeći da se sve protumači kao želja za pozornošću, na što mediji isto nisu imuni. Otprije je poznato kako su prihodi od pojedinih pjesama, velikih hitova (“Last Christmas”, “Everything She Wants”, “Dont Let The Sun Go Down On Me”, “Jesus to a Child”) išli u dobrotvorne svrhe: za Band Aid okupljen povodom velike glade u Etopiji, borbu protiv raka i AIDS-a (od kojeg mu je 1993. preminuo partner kojem je i posvetio “Jesus To A Child” i album “Older”), edukaciju djece… Prihode pojedinih koncerata davao je bolničkim odjelima, uplaćivao je velike novce dječjim domovima, nastupao ekskluzivno za medicinske sestre britanskog NHS-a iz zahvale za brigu o majci koja je 1997. umrla od raka, nastupao za rudare koji su ostali bez posla, kritizirao politiku M.Thatcher i podržavao fondaciju koja se bavila uključivanjem mladih u politiku, po svjedočenjima ljudi anonimno je volontirao u dom za beskućnike, jednom prilikom napojnicom od 5000 funti pomogao konobarici da otplati studentski zajam, drugom prilikom anonimno donirao 15 000 funti ženi koja se pojavila na TV kvizu kako bi zaradila za postupak umjetne oplodnje… Vjerojatno će vremenom izlaziti još takvih detalja. Bio je usamljen u borbi za sebe, ali je pružio ruku drugima.

Živimo u svijetu u kojem moraš umrijeti da ljudi shvate da si bio dobar čovjek, te da su te tabloidi godinama malteretirali.

Jednom ćemo morati početi govoriti o ljudima koje su strah od reakcije javnosti, medijski linč i/ili zahtjevi industrije otjerali u alkohol i droge. O glazbenicima koje su slomili nepošteni ugovori s izdavačima i menadžerima, kojima nakon višegodišnje karijere nije ostajalo ništa, od kojih publika očekuje da budu na putu nonstop, snimaju novu glazbu i budu 24/7 odlično raspoloženi za sve i svakog. O glumcima koji su nasmijavali milijune ljudi i nikad nisu skidali osmijeh s lica, a privatno su se borili s depresijom. Čak i o DJ-ima koji su, otkako ih je industrija prigrlila, u sličnoj situaciji. Tek odnedavno su se ljudi počeli otvarati i govoriti o psihičkim problemima, depresiji, usamljenosti, životu po hotelskim sobama daleko od dragih ljudi… Sve smo to već puno puta čuli, pa brzo i zaboravili. Jednom ćemo morati početi govoriti o ljudima koje smo praktički natjerali da dignu ruku na sebe.

Sve su to ljudi od kojih očekujemo 100%-tno savršenstvo u svakom trenutku, a onda kad ne isporuče, po nekim našim kriterijima, ili slučajno pokažu da su od krvi i mesa, nedo Bog neki porok, onda smo ih spremni pokopati u trenu. Isto kao što će mnogi ovih dana zavapiti kako nema potrebe stalno potezati seksualnost osobe koja je bila ikona cijelog pokreta, borila se za ravnopravni tretman i odbijala nametnute norme ponašanja. Čovjek je bio ponosan na sebe i glasan po tom pitanju, bilo bi pogrešno sada mu to uskraćivati. Bilo bi bolje naučiti prihvaćati ljude kakvi jesu i cijeniti ih zbog dobrog što daju svijetu. Po mogućnosti, dok su još živi.

Ima tu još jedna poruka za nas same, poruka o ustrajanju u borbi za ono što želiš postići, za ono u što vjeruješ, za pomoć onima kojima je to potrebno. Život je vrijedan življenja, makar po jedan osmijeh dnevno. Don’t let the sun go down on you.