When the music’s over

U prosincu prošle godine ravnateljica Hrvatskog muzeja turizma u Opatiji Nataša Babić iznijela mi je ideju o izložbi posvećenoj ne tako davnom periodu prilično živog opatijskog noćnog života 1990-ih i 2000-ih godina, s naglaskom na rock klub Hobbiton s jedne i party scenu s druge strane. Ideja je bila ispričati priču pojačanu vizualnim materijalom poput fotografija, flyera, postera i odjeće, kako bi se taj (barem za sad) posljednji period Opatije kao epicentra glazbene i plesne scene približio onima koji ga nisu proživjeli, ali svakako i pobuditi uspomene onima koji jesu. Osim toga, htjelo se postaviti pitanje – što danas, što slušaju mladi, gdje izlaze i koliko su zadovoljni onime što Opatija nudi. Sve to u Noći muzeja, koja je za temu ove godine imala glazbu i glazbene velikane.

Niže dolje je integralna verzija teksta, koji je za potrebe postava na izložbi skraćen zbog dužine (maknut je Info dio kao i dio uvoda). Zamišljen je kao sažeti uvid u vrijeme koje je mnogima ostalo u pamćenju kao “zlatno” što se partijanja tiče i ostavlja dosta prostora za detaljnu nadopunu. Moram napomenut da popis DJ-a unutar teksta nije definitivan i u najboljoj se namjeri dosta širio, no i dalje sigurno ima slučajno izostavljenih imena – nađe li se netko takav, slobodno nek se javi. Bilo bi idealno na jednom mjestu skupiti sve protagoniste, njihove setove, priče, anegdote… Možda se jednom nađe netko voljan i za taj podvig.

Izložba je postavljena u Umjetničkom paviljonu “Juraj Šporer” i može se razgledati do 9. veljače.


When the music’s over

Uvod

Iz današnje perspektive zvuči poprilično nevjerojatno da se u Opatiji ne tako davno vikendom znalo skupiti i do 2000 mladih željnih zabave uz plesnu glazbu. Ili pak da se po istoj toj zabavi Opatija nije uspoređivala samo s drugim gradovima na Jadranu ili po Hrvatskoj, nego i kudikamo većim europskim gradovima. Potoci mladih slijevali su se u Opatiju ne samo iz Rijeke i ostatka PGŽ, već i drugih županija, vrlo često Zagreba, pa i Slavonije i Dalmacije, sve kako bi jutro dočekali na plesnom podiju, pogonjeni glazbom biranom od strane domaćih i stranih DJ-a. Opatija je dugo bila jedan od epicentara plesne zabave. Naravno, tada je malo tko o tome razmišljao na taj način, uzimalo se zdravo za gotovo. Tek kasnije, kad je balada završila i vrijeme počelo odmicati, ljudi su uvidjeli da imaju za čim žaliti.

Netko bi mogao reći, to ne čudi, jer ipak je Opatija dala ako ne prvi, onda svakako jedan od prvih disko klubova na području bivše države. Bilo je to prije ravno 50 godina! No, dok je turizam zapravo potaknuo otvaranje nekadašnjih diskoteka po Jadranu, kao i usvajanje subkultnih kretanja i trendova sa Zapada, puno godina kasnije Opatija se odlučila “očistiti” od noćnog života, upravo u ime tog istog turizma i mirnijih noći. Potom su i klubovi, sada ne više one klasične diskoteke, nego više specijalizirana okupljališta za ljubitelje house i techno glazbe, prolazili uspone i padove iz sezone u sezonu te polako padali kao kolateralne žrtve.

Plesna elektronička glazba osvajala je naše prostore postepeno, u određenim “valovima”, baš kako se i razvijala. Glazba, kao i općenito kultura, uvijek ide u kontekstu širih društvenih promjena, a kraj 80-ih i početak 90-ih pamtimo po tektonskim pomacima: pad komunizma i Berlinskog zida, pad Margaret Thatcher, ponovo ujedinjenje Njemačke, a onda i val optimizma u bolju budućnost Europe koja je počela raditi na zbližavanju svojih članica. Sve to pogoduje širenju house i techno zvuka i svega što se s njima promovira: mir, ljubav, zajedništvo i poštovanje među ljudima, neovisno o njihovoj nacionalnosti, rasi, vjeri, porijeklu, statusu… Ukratko, PLUR (Peace, Love, Unity, Respect). Svi su na plesnom podiju jednaki i prepoznaju se kao zajednica ujedinjena oko ritma za ples. Nije bilo bitno jesi li šminker, alternativac, reper, rocker, metalac. Nije bila bitna seksualna ili politička orijentacija, društveni status, nacionalnost. Dress code: što god ti srce želi, budi casual, budi otkačen, izmisli neku svoju kreaciju.

Hrvatska se taman osamostalila i izrazila težnju uključivanju u zajednicu europskih država, a mlade generacije na našim prostorima osjećale su se dijelom svega toga i spremno prihvatile novu, bujajuću subkulturu. Ponovo je i riječko – opatijski kraj odigrao važnu ulogu u svemu tome…

wtmo-1

No, da se vratimo ipak na početak…

1993. na Preluku (tehnički dakle u Rijeci, al opet tako blizu Opatije…) se otvara Quorum Colors, tada najveći underground klub u Hrvatskoj, koji je, osim što je bio čvrsto orijentiran klupskoj glazbi i po tome prvi takav u državi, bio poseban po timu kreativaca koji su osmišljavali scenografiju i promotivne materijale, plesačima i raznim popratnim programima. Klub je brzo stekao pravi kultni status, privlačeći široku publiku koja je znala što može očekivati: DJ-e poput Ivana Mastermixa, Virgin Helene, Toma Jaya, kasnije Sandra Curcija, Amora i Dariana, Crazy Lemona, Ogija, Marka Asha i čitavog niza drugih, opuštenu atmosferu i nesputanu zabavu, trenutke koji su se dugo prepričavali – ako ništa, barem do idućeg vikenda i novog izlaska. Sve to bili su razlozi zbog kojih se na parkingu već tada moglo vidjeti registarske tablice iz svih krajeva Hrvatske, Slovenije, pa i Italije.

Klub je trajao nekoliko godina, pa se ugasio i kasnije, početkom novog milenija, ponovo otvorio, nekoliko puta mjenjajući ime: Music Hall, Insomnia, Fun Academy, La Noche… Nekako je među ljudima najbolje zaživjelo ime Fun Academy ili skraćeno samo Fun – zabava – u kojem su se iz sezone u sezonu smjenjivali voditelji odgovorni za program: GG Entertainment, SA Trincha, Energetica… Neovisno o voditeljima, ples je išao dalje, jer plesati se mora.

Legendarna Autotrolejeva ‘trisduja’ također je dovozila dobar dio (mlađe) publike na Preluk i sam centar Opatije. Vremenom su organizatori već po popunjenosti autobusa mogli procijenit uspjeh partyja.

Plesalo se tijekom 90-ih i početkom 2000. na još nekim mjestima (XTC, What?Club, Mali Quorum, Palladium, Imperial, Plastic, La Habana, Quorum House, Planet…), ali od mjesta koja su trajala duže vrijeme i ostavila velikog traga važno je spomenuti Colosseum. U samom centru grada, na dva kata, uređen baš poput kakvog amfiteatra, klub se sa svojim velikim kapacitetom pojavio taman kao naručen za “zlatno doba” partijanja, kada se između klubova vodilo i konkurentsko natjecanje u privlačenju publike.

Dovodila su se brojna aktualna imena elektroničke glazbe, DJ-i iz cijele Europe i SAD-a, uključujući neke o čijem se dolasku do tad moglo samo sanjati: Jeff Mills, Adam Beyer, Danny Rampling, Chris Liebing, Marshall Jefferson, Marco Bailey, Darren Price, Alexandar Kowalski, Heiko Laux, Desyn Masiello, Mara Soundsystem, Speedy J, DJ Rush, Umek, Valentino Kanzyani, Misjah, Anthony Pappa, Rolando, Misstress Barbara, Lucien Foort, Samuel L. Session, čitava plejada DJ-a iz regije i valjda svi mogući iz Hrvatske.

Upravo je jak program lokalnih klubova potaknuo velik broj mladih da uđe u DJ vode – uživo su mogli gledati iste one ljude čija su imena bila na pločama koje kupuju. S druge strane, DJ-i su shvatili da moraju napraviti korak i više i producirati svoju glazbu, pa smo tako dobili i niz producenata, koji su svoje radove objavljivali za izdavačke kuće po cijelom svijetu.

wtmo-3

DJ-i i glazba

Isprva nije bilo lako doći do glazbe. DJ-i su morali po ploče u inozemstvo (ili bi im netko donio/poslao izvana). Uglavnom se išlo u Italiju, čiji su glazbeni dućani bili pravi El Dorado. Tada su talijanski i njemački producenti suvereno vladali plesnim podijima Europe, ali i radio i TV valovima: većinu tada popularnih, komercijalnih dance poskočica radili su isti ljudi koji su pod drugim imenima radili tvrdu, underground glazbu.

Blizina Italije bila nam je prednost i za slušanje plesne glazbe u svim varijantama na talijanskim radio stanicama, koje su znale imati cjelonoćne programe s DJ-ima.

DJ-i su počeli snimati miksane kazete, tada zlata vrijednih – za doći do količine glazbe koja je sada dostupna u roku odmah, tada su trebali pusti mjeseci, pa je i s te strane odnos prema glazbi bio drugačiji. Kako je svojedobno Oscar Wilde primjetio, “sada ljudi znaju cijenu svega i vrijednost ničeg”… Romanticizam na stranu, izuzev grupice fanatika koja se trudila tako doći do glazbe, većini su glavni izvor ipak bili klubovi i partyji, a DJ-i su stjecali vjerne sljedbe i bili u prilici upoznavati ih s novim zvukom i širiti im vidike. Osim za fanove, DJ-i su naravno snimali kazete kako bi organizatori i vlasnici klubova uopće čuli kako puštaju, a s dolaskom CD-a bilo je dosta česta praksa da se na ulazu u klub dobije miksani CD nekog domaćeg DJ-a.

Velika razlika kod nastupa DJ-a u odnosu na koncerte bendova je neizvjesnost glazbenog odabira: nema unaprijed poznate playliste, ekipa dolazi ne znajući što će slušati, eventualno može nešto očekivati, i u tome je najveća čar kvalitetnog DJ-a i razlog zbog kojeg se svaki vikend, pa ako se ukaže prilika i više puta tjedno išlo slušati iste DJ-e. Zavodljivi zov novog, klupskog zvuka djelovao je poput magneta i obilježio mnogima formativne godine života, prije nego su se ulovili u koštac sa svim brigama odraslih. Naravno, neki su nastavili balansirati taj ‘ozbiljan’ život s glazbom i izlascima. 🙂

Ivan Mastermix, Tom Jay, Amor, Little Prince, Luca Montecchi, Dave Manali, Crazy Lemon, Mark Ash, Ogi, Make, Alen Sforzina, Bee Cloud, Aleksij, Pacco, Joe Montana, Sandro Curci, Andy J, Diana Kay, Colour, Bizarre, Arszenik, Boo Dale, Cortez, Petar Dundov, Paolo Barbato, Marc Grabber, Rudy B, Pico Chavese, Moffous, David / System Divine, Psiho, Bebetto, Eddy The Fish, Fryer, Vjeko, Virgin Helena, Viggo & Matisse, Robie Ray, Sebb, Vanya-A / Wan, Partyk, Rubb Surr, Pimp, Qwerty, Shadow, Soso, Dummyr, Sub, Guido, Andrej & Dropi, Miss Soulfly, Andrea Leme, Arexx, 2MJR, Darian, Danny Way, Chiwe, Claus Cottini, Dion, Dawizz, Dave Riello, Alex Ivanov, Alekk, Shiva, Art Patrice, Atillio Pessi, Cepo, Dirty4Mat, Knockout, Morpheus, Matt, Bokka, Carl Max, Antwone, Danny Glavan, Rosho, Ko Mar, Mystic, Okmanow, Sub, Frankie The Animator, Frka, Gars, Mateo Klaic, Saskkin, Veztax, Ian F, XXL, Felver, Pero FH, Ivan Komlinović, Tomi Rollo, Robert Matt, Robert Fisher, Sven Nalis, Robert Merlak, Small Justice, Pille, Sir Jane, iGoRRitza, Radical Fusion, Dalton, Carlton, Mile Hund… neki su od DJ-a koji su diktirali noćni tempo Opatije.

wtmo-2

Info

Pridavala se velika važnost promotivnim materijalima poput plakata i flyera, koji su, uz usmenu predaju, bili glavni načini prenošenja informacija, a vizualno nisu puno zaostajali za flyerima kakve su radili klubovi u inozemstvu. Zanimljivost je i to da je dobar dio bio rađen na engleskom jeziku, ali to vjerojatno nikom nije bio preveliki problem.

2002. pojavljuju se specijalizirani portali i internetski forumi (Jacbri, Brija), gdje su ljudi mogli saznati gdje su idući partyji, virtualno se upoznavati s drugima prije upoznavanja uživo, razmjenjivati informacije o glazbi, voditi rasprave o koječemu, ponekad i vrlo burne. U principu, tu su se ljudi družili tijekom tjedna, između vikend izlazaka te ostavljali svoje komentare na račun partyja, DJ-a, klubova i organizatora, s kojima su ponekad mogli i direktno komunicirati. Njima je svakako bilo u interesu pročitati kako im posjetitelji komentiraju program, preuređenja prostora, uslužnost osoblja, zapravo svaki mogući detalj, tim više što je svo to pisanje imalo odjek jako daleko i moglo privući ljude iz drugih krajeva. Kako se mediji tada nisu nešto ubijali od promocije party događaja, najveću je priču tako ispisivala sama publika.

Treba spomenuti i raznorazne fanzine/informatore koji su se mogli naći tijekom godina: u drugoj polovici 90ih izlazila je Subkultura, koja je imala najveći naglasak na Zagreb, ali su uvrštavani i klubovi s Kvarnera (ona se samo i mogla naći povremeno u klubovima, dijelila se besplatno), slična se situacija ponovila s magazinom Techno.hr u periodu 2001-2002., dok je Sonda kvalitetno pokrivala Istru i Kvarner te se mogla naći na nizu mjesta po gradovima. Bio je tu i niz radijskih emisija koje su vodili DJ-i ili entuzijasti: Vjeko i Miro puštali su house i techno početkom 90ih na Radio Rijeci, koja je kasnije imala emisije poput Priključka i Colosseum Session, Tom Jay je vodio After Midnight na Svidu, Meho je djelovao na Primorskom, Marino je dugo vremena na Radio Puli upoznavao ljude s goa/psy trance zvukom, breakbeat i drugim na partyjima manje zastupljenim zvukom, sredinom 90ih vesela je ekipa na Radio Pazinu vodila Rave On, na Kvarnerskom Radiju se nakon otprilike godinu dana emisije Energetica Music preko preko deset godina emitirao X Music… Jedno su vrijeme promoteri zbilja imali gdje otići i najaviti svoj party ili se makar javiti telefonom, podijeliti par ulaznica ili CD-a, a i DJ-i su imali mogućnost tako doći do publike, miksajući uživo ili snimajući mikseve za emisije. Tom Jay je s grupom suradnika VJ-a na RiTV-u uređivao i TV emisiju Retro.Elektro – neki od njih vikendom su kao VJ-i radili i na partyjima i vizualno ih obogaćivali svojim projekcijama.

wtmo-4

From disco to disco…

Od vikenda do vikenda, gotovo pa su se odbrojavali sati do ponovnog odlaska u Opatiju i prepuštanja plesnom podiju do jutra. Možda u kasnijoj fazi sami klubovi nisu više toliko radili na scenografiji, ali zato posjetitelji partyja svakako jesu, pogotovo oni mlađi koji su isfurali nekoliko omiljenih marki odjeće (Fishbone, Bad Mad, Freeglobe…) i nosili ih poput uniformi, imali uvježbane plesne pokrete, a o posebnim frizurama da i ne pričamo. Nije bilo neobično vidjeti ni odjeću koju su ljudi sami šili ili barem napravili neke intervencije na kupljenoj odjeći. Oni mrvicu stariji su oko tih stvari bili ipak mrvicu opušteniji. No, čak i bez potrebe vizualnog iskazivanja pripadnosti partijanerskoj subkulturnoj skupini, uvijek je tu bio entuzijazam i osjećaj zajedništva.

Bilo je to vrijeme kad su tijekom noći kroz ples potpuni stranci postajali prijatelji, zajedno doživljavali trenutke koji su kasnije dobili mitske konstrukcije, a rano ujutro zajedno molili DJ-a da pusti još jednu ploču “za ekipu”. Razmjenjivali su se doživljaji glazbe, cuga ili makar usputni osmijeh. Rađale su se kraće ili duže ljubavi, neke su čak završile brakovima. Ponekad ljudima nije bilo dovoljno plesa do 6 ujutro, kada su obično klubovi završavali s radom, pa bi se ekipna druženja nastavila na tzv. “afterima” u privatnim aranžmanima.

Pored ljudi koji su bili tu jer vole klupsku glazbu i žele je negdje slušati uživo, uvijek se u klubu našlo i onih koji su tu “jer se nešto događa”, pa i totalnih “padobranaca”, ali kao i uvijek na partyjima, svi su bili dobrodošli. Party i postoji radi glazbe, druženja, svojevrsnog “bijega od realnosti”; za mnoge je dolazak na party bio i otkrivanje jednog posve novog svijeta.

Sada taj svijet, barem što se Opatije tiče, živi samo u sjećanjima. Pleše se u Rijeci, mada u znatno manjim brojevima od onih “zlatnih opatijskih dana”, čiji naraštaji sada igraju neke druge, ozbiljnije uloge. Hoće li Opatija ponovo plesati, u nekim novim prostorima, s nekim novim generacijama, pitanje je na koje vjerojatno nitko nema pouzdan odgovor.

Uostalom, pitanje je, želi li Opatija to uopće?

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s