Pravila rada su se promijenila

Keynes je još 1931. u svom eseju “Ekonomske mogućnosti naših unuka” predvidio da će u roku od nekoliko generacija “čovjek biti suočen sa stvarnim i stalnim problemom, kako biti slobodan od pritiska ekonomske brige, kako iskoristiti svoje slobodno vrijeme, koja će znanost i kamata raditi za njega kako bi živio mudro, ugodno i dobro”.

I eto nas 85 godina kasnije: tehnološki napredak o kojem je pisao se ostvario i nastavlja dalje, no post-radna utopija se nije dogodila. Kako se onda danas kretati svijetom u kojem svaki trenutak može biti okupiran radom i konstantnom težnjom monetizacije i optimizacije? Možda bi za početak trebali biti svjesni novih pravila rada.

Rad je sada istovremeno i svugdje i nigdje, prožima se s našim životima kao nikad prije, nestajući kao diskretna aktivnost. Stara pravila rada važila su u svijetu ekonomije ureda i tvornica, stabilnih radnih mjesta i velikih kompanija s mnoštvom zaposlenika, s karijerama predvidljivih putanja. Nova pravila pripadaju drugom svemiru – fleksibilnom, nesigurnom i poduzetničkom, sve manje vezanom za određeno vrijeme, mjesta i poslodavce.

Prije: svakodnevni odlasci u ured.
Sad: raditi se može gdje god bili.

“Rush hour” nestaje. Mjesta za tzv “coworking” niču svugdje, rad od kuće postaje sve češći standard u nizu kompanija, baš kao i “remote work”. Jedan od dobrih primjera je Automattic, kompanija koja stoji iza najpopularnije izdavačke platforme WordPress (koji pogoni i ovaj blog), a koja je “100% remote”. Njeni su zaposlenici rasuti diljem svijeta. Tehnologija je sve to omogućila, ali impuls za to ipak je duboko ljudski: želimo živjeti po svojim uvjetima na mjestima gdje nam je ugodno, te tamo ujedno i radimo. Vjerojatno neki od vas poznaju i kakve programere, ilustratore ili kreativce koji rade za neke inozemne firme, a žive i dalje u Hrvatskoj.

Prije: puno radno vrijeme s određenim povlasticama.
Sad: s angažmana na angažman, od projekta do projekta.

Prošle je godine jedna od najpoznatijih freelance platformi Upwork izašla s procjenom kako samo u SAD-u ima 53 milijuna freelancera, što je čak trećina radne snage. Kod nas su stvari još u povojima, ali nas trend sigurno neće zaobići, odnosno broj će se povećavati. Već sad ne čudi kako se sve češće umjesto pitanja “Gdje radiš?” može čuti “Na čemu sada radiš?”. Freelanceri iliti slobodnjaci fokusirani su na angažmane. Dio njih smatra se sretan i oslobođen stege uredskog posla, dok bi drugi ipak stalan posao punog radnog vremena.

Prije: radi se od 8 do 16 ili od 9 do 17.
Sad: na raspolaganju smo 24/7.

Vrijeme je važno koliko i prostor. Dobra strana je što radimo kad nam odgovara. Poslodavcima je sve manje važno kada se nešto odradi, dokle god se odradi dobro i u roku. Loša strana priče je ta stalna spremnost, priljepljenost za ekrane. Isti ekrani kojima su povezano brojni aspekti naših privatnih života ujedno su nam sredstva za rad. Provjeravamo sve moguće inboxe tijekom vikenda i godišnjih odmora, čak i bolovanja. Na udaru je i san: za razliku od početka prošlog stoljeća, kada je čovjek prosječno spavao 10 sati, ili pak osam sati samo generaciju-dvije unatrag, sada zaposlena osoba u prosjeku spava 6-6,5 sati dnevno. Oni najopsjednutiji provjeravaju poruke i prilikom buđenja tijekom noći. Ne treba ni govoriti koliko je to loše, ali ruku na srce, na nama samima je da postavimo neke granice. I to nas dovodi do iduće točke tj pravila.

Prije: balans privatnog života i rada kao dvije odvojene sfere.
Sad: linija između života i rada gotovo je u potpunosti nestala.

Koliko god su brojne kompanije i dalje opsjednute odvajanjem posla i života, pitanje je koliko je to više moguće. Nastojimo postaviti čim više granica, ali one padaju jedna za drugom. Naši profili na društvenim mrežama, nekoć striktno osobni, sada su produžetak CV-a. Vrijeme s prijateljima i kolegama postalo je “networking“. Pojava servisa poput Airbnb-a i Ubera omogućila je velikom broju ljudi dodatnu zaradu pomoću osobnih automobila i stanova, no i tu se često radi o prekovremenom radu, bez jasne granice s privatnim životom. Moramo li se pomiriti s takvom stvarnošću poslova današnjice?

Prije: radi se za novac, kojim se uzdržava sebe i/ili obitelj.
Sad: radi se zbog strasti prema nekom cilju, rezultatu, svijesnosti, pokretu… mora se “voljeti ono što se radi”.

Gotovo je sa stavom “jednostavno trebam posao”. Svojevrsna poslovna mantra ovog vremena je “radi ono što voliš” odnosno “voli ono što radiš”. Poslodavci nastoje odgovoriti na tu strast svojih zaposlenika brandirajući se kao pokret ili koristan cilj, žele da u svakom trenutku utjelovljuju firmu, a svoj posao drže kao nešto od životne važnosti za sebe i okolinu. Zapravo, sve prolazi, samo da ne zvuči staromodno. Koliko smo samo puta pročitali da je neka aplikacija silno korisna za društvo, najava tko zna kakve revolucije i promjene, a ne samo jedna u nizu aplikacija na telefonu.

Postavlja se ipak pitanje, doprinosi li to radu ili ga obezvređuje. Doprinosi li takav rad dobrom životu ili ga zatrpava, ostavljajući zaposlenika u uvjerenju kako posao stvarno doprinosi njemu, a ne tržištu. Samoaktualizacija, ostvarenje nečijih talenata i znanja u potpunosti, nije više nešto čemu je poželjno težiti, već nešto što se izričito traži. Do koje to granice može ići i kamo vodi, može biti tema nekog drugog teksta…

[tekst je originalno izašao u tiskanom Tekliću u svibnju 2015. s naslovom “Nova pravila rada”]

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s