Trebaju li nam komentari na internetu?

Komentari su postali groteskni odraz naše medijske kulture. Nakon pogibije Dolores Lambaše, sve ono što smo čitali u komentarima ispod članaka bilo je za zgražanje, mada zapravo nije bilo ništa novo. Ni rasprava koju su potom polučili, trebaju li nam uopće komentari ili ih treba zabraniti, nije bila ništa novo. Brojni inozemni mediji vode je već dugo i stvarno je vrijeme da se i kod nas sjedne i vidi do kud je to metastaziralo. Da netko može biti šokiran stanjem, ne.

Upitno je kakav bi rezultat polučila apsolutna zabrana. To je jednostavno trpanje problema pod tepih. Čak ni anonimnost nije ovdje ključno pitanje, ljudi bez problema ostavljaju kriminalne komentare logirani na svoje FB profile s pravim imenom i prezimenom. Da, ostavljaju ih i pod nickovima, kao što su ih i prije ostavljali po forumima, pa su admini to sređivali ako treba. Dobar dio ljudi je u stanju civilizirano raspravljati i pod nickovima. Kad se digne ruke od administriranja, onda kreće anarhija. U vrijeme newsgrupa, kad je svaka grupa bila dobrim dijelom zajednica ljudi koji su tu skoro stalno, oni su se u većini slučajeva znali nositi sa trollovima i bilo kakvim problematičnim tipovima. Specijalizirani forumi to rade još uvijek.

Mogu li se veliki, masovni mediji nositi s potrebom administriranja?

Imaju li ljudstva, vremena, volje? Odgovornost svakako imaju, a rješenje? Ono teško da može biti univerzalno. Nekima će biti najjednostavnije ugasiti komentare ili kao Youtube, ostaviti autoru sadržaja da odabere hoće li dozvoliti komentare. Netko će ih ostaviti ondje gdje čitatelji možda mogu kroz komentare dati neku dodatnu vrijednost ili složiti sustav koji nagrađuje najbolje, najkvalitetnije komentare posebnim isticanjem. Naravno, ako su među komentatorima sami idioti, nitko pametan neće trošiti vrijeme da bi napisao par suvislih. Prvo će prestati čitati komentare, kasnije bi mu se mogao ogaditi i sam medij zbog toga. Slično kao što i forume ili Facebook grupe ljudi počnu napuštati nakon loših komentara ili tema.

Neki znanstveni portali gase komentare, jer im je dojadilo gledati ispod članaka kako se ekipa raspravlja oko činjenica dokazanih pred više desetljeća. Postoje čak i studije koje dokazuju da jedna manjina može biti tako glasna, da čitatelja krivom interpretacijom navede na krivi zaključak, odvrati od čitanja ili jednostavno nepotrebno polarizira raspravu. To ne moraju biti ružni, uvredljivi komentari da bi bili štetni za čitatelja, dovoljno je da se pojavi par cinika ili teoretičara zavjere (a takvih kod nas ne fali zadnje vrijeme).

To je ono što se mediji moraju zapitati: čine li komentari konzumaciju našeg sadržaja neugodnim iskustvom, na koji mu način doprinose? Često smo znali čuli kako će web približiti autora i čitatelje, sad moramo čuti kako će se mediji nositi s ovim problemom, kojeg su dijelom sami proizveli. Da, na webu je do izraza došlo ono “dobili smo slobodu mišljenja, ali smo izgubili mišljenje”, ali kao što radio i TV voditelji mogu izaći na kraj s neugodnim pozivima slušatelja/gledatelja, to moraju biti u stanju web admini s komentarima.

Zašto ljudi ostavljaju grozne komentare pod imenom i prezimenom?

Zato jer vide da mogu, daje im se ta mogućnost. Zato jer im se ničim ne ukazuje da je to loše i da bi trebali drugačije. Ne boje se određene kazne za izrečeno? Ne, kaznenopravna praksa je odavno ustvrdila da ni zapriječena kazna ni njena visina ne odvraćuju počinitelja od počinjenja. A mi po komentarima imamo Divlji Zapad u kojem se čak nikog ni ne kažnjava.

Koji je to stupanj svijesti, ako je nečiji jedini doprinos zajednici to da se ponaša kao idiot? Dovoljno je prelistati novine i vidjeti da je to malo širi društveni problem. Pljuni, ukradi, uništi gdje možeš, jer – možeš. Kao što se stvorio dojam da po medijima može raditi svatko, kao što očito u današnjem društvu ljudi mogu uspjeti i napredovati neovisno o znanju i sposobnostima, tako se onda neki drugi osjete pozvani komentirati sve živo. Kakva odgovornost, kakav vrijednosni sustav i ostali bakrači…

Zašto nas mediji konstantno bombardiraju crnilom? Zašto je nešto dobro, pozitivno, često na marginama, ako je uopće igdje? Zašto imaju potrebu objavljivati gluposti i onda se naslađivati komentarima? Zašto se u medijske zvijezde kuju ljudi koji to ni po čemu ne zaslužuju, zašto se od njih radi uzore ponašanja? Zašto mediji ponekad djeluju kao produžena ruka nečijeg PR-a? S druge strane, kad neke javne osobe žele zaštititi svoju privatnost, e onda ih se još jače dere, jer kao, ljudi imaju pravo nešto znati. Onda Facebook promijeni svoje postavke i krene globalna galama o privatnosti običnih, jadnih smrtnika.

Kakva je to vijest da je netko stavio novu sliku na Twitter ili kako netko izgleda bez šminke? Ah, ljudi to traže. Pa da, kao što je masa po rimskim amfiteatrima tražila život ili smrt okretanjem prsta. Mediji su isto tako bacili svoj integritet i dostojanstvo na milost i nemilost mase, samo dajte lajkove i klikove. I sad se čudimo kako nekome gubitak ljudskog života može biti zabava.

I da, ne možemo mi sad tu nešto drastično promijeniti, ali kad bi krenuli u vlastitom okruženju, to bi već bilo OK za početak.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s